Glavni izbornik    Sadržaj rubrike

Na slici su uglavnom Ličani iz Ličkog Šora. Slika je vjerojatno nastala prije II svj. rata pred Miljevića kućom gdje je bila sala i mjesto okupljanja.

Detalj s gornje slike. Gore s lijeva: Garo Aleksić, Liza Nekić, Slave Bobinac i Marija Orešković-majka Ivana Oreškovića, dolje s lijeva Biondić i Gajo Margetić


Na slici su prema sječanju Ivana Oreškovića: gore s lijeva prvi nije poznat, drugi je Ante Biondić. Slijede još dva Biondića a krajnje desni u gornjem redu je Slave Bobinac. U donjem redu s lijeva su Mudrovčić, Gajo margeta, nepoznat i krajnje desni u donjem redu je Iva Marković, djed našeg kazivača.


Slikano prigodom proslave Prvog maja u Ličkom Šoru, nakon II svj. rata


Grupa radnika u Slavexu iz Ličkog Šora, prije II svj. rata. Slika je nastala prilikom požara u tvornici. Gore s lijeva: Margeta, Iva Marković, Mile Margeta, nepoznati, Tonković i Radoš. Dolje lijevoje Šimić.

Glavni izbornik    Sadržaj rubrike

PROCES DOSELJAVANJA U DRAGOVCE U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA

Glavni izbornik    Sadržaj rubrike

Objavljena knjiga seoske učiteljice iz 1913. god.

Glavni izbornik    Sadržaj rubrike

      Anka Simonović, učiteljica iz Broda na Savi radila je kao učiteljica u Sibinju do 1874. god, zatim je premještena u školu u Podvinje gdje je radila do 1877. god. i na kraju je radila u školi u Brodskom Brdu gdje je vodila Spomenicu škole od 1911. do 1913. god. Sastavni dio Spomenice je tekst o Brodskom vinogorju u kojem je opisala tadašnje stanovnike, gospodare vinograda, običaje i još dosta toga.
      Za nas je zanimljivo jer je opisala Ličane, nove stanovnike pridošle iz Gornje krajine, koji su u vinogradima radili kao vinciliri. Bogatiji vlasnici vinograda imali su u svom vinogradu stalnog radnika koji se zvao vincilir i stanovao je s obitelji u kolibi u vinogradu. Prije vincilira vinograde je obrađivao vlasnik i članovi obitelji.
      Donosimo dio teksta iz knjige "O Brodskom Vinogorju" koji opisuje Ličane nakon doseljenja u Brodsko Vinogorje, onako kako ih je doživjela učiteljica Anka Simonović, napisan jezikom iz toga doba.

      Malo po malo "podigla majka Todu na modu" ušuljao se Modenteufel medu skromne i radine kćerke zanatlija. Eh, tko bi metnuo motiku na rame i išao u vinograd kopati, kad glavu pokriva ne marama, već po modi šešir! U takvima prilikama nije ni majstor imao više volju, da sam radi svoj vinograd. U to se našao po gdjekoji Ličanin došljak, pa ga nafalio, tko je od prije ođe bio, razumije se opet Ličanin da mu znanac zna dobro vinograd raditi, neka ga uzme za vincilira. Uzeli ga za vincilira. Ličanin doseljenik snašao se u novi način poslovanja i zaslužbe, imao je i volju za rad i carsko uživanje u svakom pogledu, prama onomu, s kojim se je u Lici oprostio putujući u Slavoniju. Malo po malo nadošlo te braće iz kršne Like, pa ne samo da ih je nadošlo, nego ih se za koji decenij narodilo štono riječ "za pripovjest", jer su Ličani, kako bi braća Bugari kazali: "dobroplodna pasmina". Potpunim pravom ih tako nazvati možemo. Evo samo dva primjera za dokaz da je istina što pišem o njihovoj dobroplodnosti. A takovih primjera moglo bi se još sijaset navesti.
      Supruzi Marija i Mato Tomljenović imaju osim djece što im je pomrlo danas živih šest sinova i tri kćeri. Njena najstarija kći Ika ima sina Marka u 14. godini, a najmlađa kći Marije Tomljenović sada je u sedmoj godini, unuk joj je stariji od kćeri. Marija Lovreković udala se za svog Tonu kad je bila u devetnaestoj godini. Sada je u pedeset i trećoj godini rodila je šesnaestero djece. Od ove djece živi pet sinova i četiri kćeri. Najstarija kći Pavica ima već tri djevojćice žive i jedno joj djete umrlo, mlađa kći Mara ima dvie kćeri i jednog sina i jedno im prije vremena došlo na svijet. Najstariji sin takođe ima tri kćerke. Tako su brojna djeca u obitelji Šprajc, Jurjević, Jagar, Pešut, Stevanić i dr.
      Dakako da su ne samo one sasvim male, nego i one veće kuće u bolje stojećih gospodara bile premalene za ovako mnogobrojnu obitelj njihovog vincilira. Bogatiji gospodari gradeći nove kuće sad su ovako radili: Za sebe su podigli u vinogradu lijepu kuću - ljetnikovac ili po ruski "daća" sa dvijema, trima sobama, verandom i cvjetnjakom pred kućom. Za vincilira sasvim su odjelno gradili kuću sa prostranom sobom i kuhinjom. U kuhinji mora biti štednjak. Još je u običaj prešlo da gospodar napravi za svog radnika štalu, svinjac i kokošinjac i da mu dade uzidati ogromnu peć u koju može stati po šest velikih hljebova, jer za onoliko članova obitelji treba svake nedelje po 4-6 hljebova ispeći.
      Kad su djeca tih novih doseljenika porasla, imala su u školu ići i to u grad Brod. Udaljenost škole preko tri dapače mnogom djetetu i do četiri kilometra daljine, slabo odjevena i kukavo obučena djeca, bila su velika zapreka u školskoj obuci. Mnoga bi djeca u zimno doba zakasnila u školu, a mnoga nisu s navedenih razloga nikako u školu išla. Stalo se oko vis. zemlj. vlade moljakati, da se za radnićku djecu iz brodskih vinograda otvori škola pod brdom, gđe će djeci lahko biti u školu dolaziti. Konačno je toj molbi i udovoljeno, te je l. rujna 1908. god. otvorena škola "Brodsko brdo", o kojoj se govori na prvoj stranici ove spomenice.
      Škola "Brodsko brdo" sagrađena je na zemljištu grada Broda, a ovo zemljište kupio je od trgovca i građanina brodskog Nauma Dimović. Dimovići bili su veleposjednici. Otac g. Nauma Dimovića bio je tako bogat, da je svojima prijateljima često puta kazao: "Da moj Unčika (Naum) novce zoblje, pozobat ih nemože dok je živ". Prevario se stari Danilo, imanje Dimović rasprodalo se. Naum umro u najljepšoj muževnoj dobi, gotovo siromašan.
      Kad su počeli Ličani nastavati u Brod. vinogorju došli su većina njih u najboljoj muževnoj dobi, mnogi od njih bio je već i oženjen te imao i po 1-2 djece. Bili su to ljudi istina Bog surovog ali uz to junačkog izgleda. Odjeveni i mužko i žensko u sasvim jednostavno odjelo, koje su u doma u Lici sami fabricirali, sami krojili i šili. Ljudi su nosili debele hlače sašite od tkanja, što se je odtkalo od ovčje vune i kozje kostreti. Od iste tkanine bio i gornji haljetak ili je bio sašit od ovčjeg i kozjeg runa. Na glavi se kočila crven-kapa. Na nogama su imali opanke i debele čarape "navlačke" nazvane. Plele su ih njihove žene od ovčje vune. Na tijelu nosili su košulju od domaćeg tkanja. Ne onako fino otkanog kao što nosi naš starosjedioc "šokac", nego od debelog tkanja satkanog od konopljenog vlakna. Košulja je bila po prsima otvorena, sve do pasa, pa je tu bilo videti runo po prsima, kao u kakve mlade ovčice, tom razlikom što je u janjeta runo mehko, a u naših došljaka grubo kao kostrijet. Kad je ciča zima bila i snijeg padao, bijelila se gola prsa i brkovi od inja i snijega, ali nije to ni najmanje škodilo zdravlju našega Ličanina.
      Žene njihove nosile su od istoga tkanja suknje i haljetke kao što su bile mužke hlače, suknju zvali su "carza". Glavu su pokrivale tkanom maramom, na nogama su nosile "navlačke" lijepo vunicom išarane, a pletene od ovčje vune, i opanke. Pregaču malo je koja nosila. I žene su nosile košulju konopljarku na prsima do polovice razporitu, ali nije se moglo opaziti da su im prsa obrasla kosom kao u njihovih muževa - to je samo jakoga spola u njih prirodni privilegij.
      Najmilija pjesma prvih doseljenika pa po svoj prilici i jedina, koju su umjeli - krivo bih se izrazila da kažem pjevati - bila im je: O,o,o,o,o,o,o,o,o,o, o Kraljevića Marko. Taj o,o, znali bi ponavljati i otezati bez prestanka sve u jednom glasu, da ti se činilo nikada kraj tomu ookanju.
      Danas se više nečuje, da se razliježe po brodskom brdu o,o,o, Kraljevića Marko. Samo gdjekoja starčina kad ima gostbu kod kuće svoje, sjećajući se mladosti svoje, pokuša da li je još kadar o-okati.
      Sa zdravstvenog gledišta prvi doseljenici Ličani kao i njihovo potomstvo u današnji dan bili su i jesu presretni. Neima među njima ni sušićavih mladića, ni sušićavih u zrelijoj dobi. O škrofulozi ili engleskoj bolesti među djecom spomena nema. Samo se medu škol. mladeži opaža gdekoje slabokrvo dijete, a to sigurno dolazi odtuda, što se hrane veoma slabom, za njihov nježni u razvitku se nalazeći organizam - nedostatnom hranom. Čelik zdravlju naših brđana mnogo doprinaša prekrasni zdravstveni položaj našega vinogorja. Gotovo sve kuće tako su sagrađene da su izvržene veći dio dana sunčanim zrakama, a starim je već bilo poznato: "kud sunce ulazi, lijećnik ne dolazi". Zatim udaljenost od gradskih nezdravih plinova. Zdrava gorska voda, koje su Brođani vazda željni, pa napokon i spolni saobraćaj koji u njih nikada neprelazi prirodne granice, kao što u mnogih lakoumnih građana biva.

      Doseljenici Ličani za malo godina zamjenili su svoju ličku nošnju, sa nošnjom naših starosjediocah seljaka iz obližnjih sela. Samo svoje ličke crven-kape po gđekoji ne može da se odrekne. Danas ni momka, ni djevojku, ni mladu snašu (ni strica ni strinu, tako nazivaju starije od sebe ako im nije u rodu) nemožeš poznati, da su porijeklom Ličani. Jedino po govoru možeš Ličanina poznati, jer on neće da se privikne na stezanje u govoru kao štoje kod starosjedioca običajno.
      Prvi doseljenici "iz gornje krajine" kako se Ličani vole nazvati, bili su sa starosjediocima snošljivi - nisu jedan na drugoga s noževima i revolverom išli, kao u zao ćas, u današnje vrijeme. Svoje gospodare štovali su i slušali. U prisutnosti starijih nisu ni psovali, ni kleli ni nepristojne riječi govorili. Pogodbu, deputat, već nisu dobivali kao njegda švabe, slovaci itd. nego im se davao novac pa nek si kupe što ih volja. Samo im je u pogodbi ostalo piće tj. vino i rakija, sve do ovih zadnjih godina, kad gospodar iz svog vinograda toliko ne dobije, koliko njemu samom treba. Djedovi i otci današnje ličke mladeži u našem brdu bili su ugovorenom pogodbom zadovoljni. Gospodari nisu imali što njihovom poslu prigovarati, pa su na taj naćin mnogi kod jednog gospodara služili sve dotle, dok si nisu skucali toliko, da su si mogli nješto zemljišta ili vinogradić kupiti i kućicu si napraviti da se sa svojom brojnom obitelju pod svoj krov zavuku, kao n. pr. Pešut, Lovrekovići, Stevanići, Sprajci i mnogi drugi.
      Ni jedno stoljeće neima kako su se Ličani u većem broju za radnike u brodskom brdu našli - pa već koja promjena u njih! Što se tiče otvrdnuća proti nepogodam vremena, tu danas ni traga nema starima. Ne ima da vidiš razgaljena prsa, a po njima zimi inja i po prst debelog snijega. Sada se nosi tanka košulja sa lijepim ušivalom po prsima, zatvorena sve do ispod grla. Prsluk i topal kaput, koji se skopča sve do gore, čim je malo hladnije. Uz to treba i vuneni šal, koji se oko vrata do dva puta omota samo da se naš delija ne prehladi. Na rukama nosi i staro i mlado, momci i djevojke ljeti i zimi narukvice ne od zime, već od gizde. Ove narukvice (Pulswarmer) pletu samo od kupovne vunice te upliću i bjela zrnca da su što ljepše vidjeti.
      Sadašnjem naraštaju ličkih doseljenika nepoznatje težki, siromašni i mukotrpni život, kojem su bili izvrženi njihovi stari u Lici, pa zato su valjda tako postali u ovo vrijeme.
      Sa izmjenom svojega odjela, rek bi, izmjenili su i svoju ćud. U prisutnosti gospodara i vlastitih roditelja psuju, kunu, groze se osvetom, tko im što na žao učini, govore nepristojne rijeći. Na dan po hiljadu puta vragaju t. j. spominju vraga, al u ime božje riedkost je, da se čuje govoriti. Igrali kolo, nemožeš se više nasladivati slušajuć pjesme o junacima, što su ih starosjedioci tako rado pjevali. Sad u kolu pjevaju bezobrazne pjesme, govore sramotno potpirujuć na nemoral i to bez razlike kan da se natjeću mužki sa ženskima, stariji sa mlađima. Tko nije naviknut na takove pjesme rumen ga oblije, bježi da ih nečuje. Ovaj bezobrazluk u govoru i pjesmi uvukao se po selima i medu starosjedioce gđe lička mladež s njima kolo igra.

      Što se ženitbe tiče, to su prijašnjih godina u poštenju djevojku prosili i poslje vjenčanja vjerenicu kući odveli. Kašnje došla u modu otmica. Momak kad bi djevojku zavolio, a ona nebi htjela za njeg poć ili se tobož samo ovako niječkala -jer je čekala na boljeg - vrebao sa svojim drugarima s kojima je u dogovoru bio te koji bi obično upriličili zgodu kada će i kako će djevojku ugrabiti, kao jastreb prepelicu, te ju onda silom odvukli u kakovu kolibu gdje nije bilo stanovnika a u kojoj bi ju momak iz rukuh svojih ortaka u narućaj primio. Kadgod su djevojku odmah u kuću momkovih roditelja odvukli, ako nije sama htjela ići. Izmaći nije nikako mogla, bilo joj je: "hoćeš, nećeš, moraš!"
      I otmica je svoj vijek preživila. Ne trebaju momci otimati djevojku, sada dođe ona i sama u kuću momkovu s kojim misli u brak stupiti. Dakako da su njih dvoje, momak i djevojka, već od prije bili u dogovoru i sporazumu. Roditelji momkovi odu po poslu, ostave kuću samu, a kad se vrate imaju šta viditi! Pred njih izšetala mlada snaha.
      Mnogi opet učini ovako: Kaže roditeljima, da će se oženiti i od njih odjeliti. Nađe si kolibu gdje će stanovati i čim se tamo preseli, odmah i mladu dovede. Kašnje se vjenčaju. Mnogi već prve godine iza kako su se sastali sklope bračni vez u crkvi, gđekoji već ima po njekoje dijete prije nego što se pozakoni, a gđekoji nikako neće da se vjenča. Malo se kad dogodi, da žena živi sa čovjekom bilo da im je crkva bračni vez blagoslovila, bilo da su se sastali na gori opisan način, a da se kašnje rastanu i svako sebi živi. Vele da imaju manje troška kad se uzmu bez zaruka i vjenčanja. Ako isprose djevojku po želji crkvenoj, od zaruke do vjenčanja i na samo vjenčanje imaju velikog troška, dočim kad se uzmu bez dozvole i blagoslova crkvenog, sasvim jeftino prođu. Kad im dođe volja da se vjenčaju, pozovu dva svjedoka - kuma i starog svata, odu ili se odvezu u crkvu, vjenčaju se, priprave ručak, pogoste se pa svako sebi. Često puta ni prvi komšija ne zna, da je u susjedstvu bilo vjenčanje.
      Ličani u brod. brdu vrlo su bistrog uma. Lahko sve svaćaju i razumiju. Mnogi od njih nezna ni čitati ni pisati, ali će zgradu uzidati i podić, stolove praviti, postelju i zibku načiniti brže i bolje nego mnogi učeni zanatlija. Veoma su brzi i valjani radnici - kad štogod sebi ili u pogodbu rade. Ali kad ih tko na nadnicu zove, onda se otežu po sto puta ogledavaju, cigare smatraju, svaki čas idu vodu piti, rade "Bože Ti vidiš", muka ti je da u nje gledaš, hoće ti se da im kažeš neka se požure, al se ne usuđuješ, jer možeš čuti, kako se stotinu bogova kreše, otca i mater psuje, nuda te da sam radiš ako ti nije pravo. Prinužden si da šutiš i gledaš kako se Bogu dan krade, a gospodaru novac iz džepa iztepe. Brzo se nadu uvrieđeni, hoće da sve bolje razumiju nego li onaj tko ih na nadnicu uzeo. To je mnogo puta razlog, što se rađaju nesuglasice među gospodarom i radnikom, što je opet povod, da si radnik drugoga gospodara tražiti mora. Mnogima je draga kapljica vina, pive i rakije, pa kad preko mjere piju, gotovi su da se na nože kolju i kolcima tuku, ako im slućajno revolver nije pri ruci, da se s njime poigraju. Ima ih koji se i s kartama sprijatelje, jao si ga tad ženi i djeci. Što preko nedjelje zasluži, karte progutaju, a njegova obitelj gladuje - pa kukavna žena dobije i batina ako mu što prigovori.
      U hvalu im se mora reći, da se neogriješe o devetu zapovjed božju. Ako možebit u koga to i bude, na javnost ne izlazi. Nu zato malo koji da s uma nesmetne sedmu zapovjed božju, osobito kad ima voća i grožda - a otiđu i mnoge druge stvari onomu, za koga nisu određene. Tako kad je bilo prijašnjih godina puno vinskog koma, pa se je od njega rakija pekla, planinka je svoju živad na večer u kokošinjac zatvorila. Sutra dan našla kokošinjac prazan, a njena živad prošetala pečena i varena kroz grlo pecara, tj. onih, koji su rakiju pekli.
      Rodbinski vez izmedu roditelja i djece vrlo je labav. Uzvišeno čuvstvo roditeljske ljubavi napram porodu svom, slabo u njih razvito. Za svaku malenkost otac i mati, još više mati nego otac, jer on je obično po vas dan na poslu - tuče, psuje, kune, prieku smrt, kugu, koleru, da ga vrag odnese - poželi svom djetetu. Takovo vražje milovanje upamte djeca, pa nije čudo što za svoje roditelje više nemare, kad se od njih odjele.

      Školu vrlo rado imaju samo kad bi moglo biti da djecu u školu šalju onda kad je njih volja. Ili kad bi se dalo udesiti da učenik i u školi bude i kod kuće krave napasuje i malo dijete nosi i na veću djecu pazi. Ima za nauk marne djece, koja u školu uteknu kad ih roditelji kod kuće ustavljaju. Znadu da će batina dobiti, kad kući dođu, al to im puno nesmeta, ta naučeni su na batine. Ličani su u brod. brdu izim nekoliko pravoslavnih, svi katolici. Što se crkve tiče, to ne bi marili kad nebi bilo ni svećenika ni crkve. Nisu ni najmanje oduševljeni za službu božju, baš kao da su jednoga koljena sa Crnogorcima, i njihove crkve rek bi više su za svećenika negoli za narod. A1 ipak kad se približuje čas rastanka sa ovim svijetom, zovu svećenika, da se s Bogom pomire. Kad bi se birtije tako revno pohađale, kao što u crkvu zalaze, nebi bilo birtija, što ih danas ima duž ceste izpod brda.
      Sve su hvale vriedne. U sobi gđe stanuju i u kuhinji drže red i čistoću. Odjelo im je i radno i svećano uvjek čisto i uredno. Školska djeca dolaze u školu čista i počešljana, osobito mare za djevojčice. Dječaci čestoputa batina dobiju, kad kući dođu blatni ili poderani. Igračaka djeci nikada nekupe. Kad iz Broda dodu, daruju svakom djetetu za dva filira bonbona a dobiju kadkad i po žemićku.
      Kuhati su se naučile od svoje majke, a ova opet od svoje gospodarice, kad je bila njeko vrijeme u vinogradu. Gotovo sve Ličanke znadu skuhati ukusnu juhu, napraviti umaku (sos), tečno ispeći pečenku, više vrsti pita i slatki kolača zamjesiti. Naše seljanke nisu dotjerale do te vještine u prigotavljanju jestvina kao Ličanke. Osobito krasno gaje svoje kravice i svinjče koli za zaoblicu toli za smok. Da se krave iz brod. brda pomješaju sa seoskima, svakoj, sve do jedne, mogao bi reći: "to je lička". Čiste su i uredne što se tiče baratanja s mlijekom. Ni za lijek nebi našao dlaku, muhu ili drugu nečistoću u mlieku, siru, kajmaku ili putru. Ako nenose friško mlieko u Brod na prodaju, to ga ostave da se skisne, oberu vrhnje i tepu maslo. Taj posao obično obavljaju subotom popodne. U nedelju u zoru žure u Brod da prodadu sir i putar, što su preko nedelje uštedili i od sebe ustegnuli.
      Prije su mnoge "po ličku" pravile putar. To jest kuhali su mlieko lagano i dosta dugo, obično u širokoj rajndliki ili šerpenji, koju su kod lončara kupili, jer u zemljanom sudu, bolje je mlieko kuhati, tvori se više vrhnja i mlieko lahko nezagori. Drugi put kad su kravu pomuzli, opet su ono friško mlieko uliti u kuhano, te ga ponovno kuhali. Tako bi radili njekoliko puta. Sa ohlađenog mlieka skinuli bi vrhnje i od njeg putar tepli. Kuhano mlieko što je bilo pod vrhnjem ukiselili bi i jeli sa žgancima (palentom) ili bi ga odmah onako slatko potrošili. Sada više ne prave za prodaju ovakav maslac, jer Brodanke nisu naučene na putar od kuhanog mlieka. Ljeti kad nenose putar ili mlieko na prodaju, prave za sebe ovakav putar te s njime začine (zamaste) jestvine.
      Njekoja planinka (domaćica) zna od prijesnoga mlieka (po ličku) sir napraviti sa sirištem, tj. sa telećim želudcem od teleta, koje se nije drugom hranom hranilo osim sa mlijekom. Takav sir je ukusniji od mnoge vrsti sira što se u dućanima prodavaju, ali za ovakav sir treba puno mlieka te je prigotavljanje skopčano sa velikim trudom i točnošću, zato ga sad malo tko pravi.
      Malo je dana u godini, koji su posvećeni gostbi i društvu. Ovi dani jesu: Božić, Uskrs, svatovi, kad svinje kolju, kad im se nađe potomak u kući i Jaračani k tomu imaju gostbu 8. rujna na malu Gospu.
      O Božiću peku zaoblicu kao i naši starosjedioci. Svinjče kupe 2-3 mjeseca prije Božića pa ga dobro ugoje. Obično ga peku u oči badnjaka. Pekući svinjče časte se zameditom rakijom. Kad tko dođe ili slučajno ili po poslu, nude i njega medenom rakijom. Prije nego što se pridošlica okusi rakije, čestita sakupljenim oko vatre Adama i Evu i da Bog da u zdravlju i veselju Božić sproveli. Domaćica za Božić spremi dobar objed, napeče kolača a domaćin brine se da bude zaoblica dobro pečena i da ima dosta vina i rakije u kući. Tko ima djece nakiti im bor, jelicu ili smreku. Sav nakit jedva da vriedi jednu krunu, po siromaški, nemože se bolje. Tko ima u pogodbi piće ide na badnjak gospodaru. Na polazku kući svraćaju se ko nuzput prijatelju ili susjedu, tobož da se malo odmore. Tom zgodom ponude ga domaći pićem, da se vidi kakova je njegova rakija ili vino, ako su ga već od gospodara donijeli. Čestitaju si među sobom badnjak i Božić te pijući malo po malo i opiju se. Jelom se na badnjak ne nudaju, jer je strogi post.
      Na Božić pozivaju se rođaci i dobri prijatelji na ručak. Svaka kuća pripravila je čim će goste počastiti. Pije se u zdravlje domaćina i njegove obitelji, pretresuju se mrtvi i živi, kritiziraju gospodara ako im nije dao dobru kapljicu. Pjevaju, šale zbijaju, dok se napokon pod noć rastanu, tko triezan, tko pijan.
      O Uskrsu opet se priprave jelom i pićem. Pohađaju se, goste se, donesu pića od gospodara ili ga kupe, ako ga nemaju u pogodbi. Na veliki petak bojadišu djeci jaja. Taj dan napeku kolača u kvas i slatki. Skuhaju suhoga mesa, kobasica i slanine. Spreme mladoga bijeloga luka, soli, njekoliko na tvrdo skuhanih jaja, kruha, vina, kuglufa (s kvasom tijesto pečeno u posebne vrsti posudi). Uzmu nješta od kuhanog svinjskog mesa, kobasica i komadić slanine. Sve to poredaju u oveliku košaru, pokriju velikim peškirom, pa subotom ujutro nose u crkvu, da ta jela svećenik blagoslovi. Tima posvećenima jestvinama kažu "blagoslov" a njekoji kažu "svetenje".
      U nedelju ujutro na Uskrs, ne okuse se drugog jela dok se ne okuse blagoslova. Od tog blagoslova dobivaju i domaće životinje.
      Prijašnjih godinah, dok nije bilo skupoće kao u sadašnje vrijeme bivalo je velikog veselja i časti, kad bi se djevojka udavala. Kao sutra ima djevojka da se vjenča, a večeras pozvala je udavača svoje drugarice i prijateljice na večeru, gostile se i kolo igrale do komad noći. Ta se zabava zvala "vinci" (vijenac). Mladoženja je opet kod svoje kuće birane prijatelje večerom pogostio i s njima se oprostio -jer će on od sutra spadati u dugo družtvo, neće više s momcima kao do sad u oči nedelje i svetca od sela do sela, od kola do kola. Bilo je gostbe, kad se je djevojka zaručila, al tad bi obično samo rodbina bila pozvana. Gostba i zaruke obavljali su se na večer. Na dan vjenčanja bilo je gostbe, kola, pjevanja, pijančevanja i u kući odakle su djevojku odveli i u domu u koji se udala.
      Kad se svinje kolju, sprave dobru večeru na koju budu pozvani koji su pomagali klati, rodbina i po koji dobar prijatelj. Časte se do njeko doba noći, da se pije kadkad i preko mjere, razumije se samo po sebi.
      Stanovnici Jarače svetkuju malu Gospu - 8. rujan jer se na taj dan posvetila kapelica sv. Ivana Krstitelja. Sagradili su ju Ličani uz pripomoć milodara Brođana i to kao na njeki način zadužbine, jer je njeke godine, prije nego su sagradili kapelicu, led sve vinograde potukao. Na porođenje Gospino 8. rujna - dode katolički svećenik iz Broda obavi službu božju prije i poslije podne. Obično bude u Jarači na objed pozvan. Oko kapelice poredaju medeničari svoje šatore, bivalo je njeke godine i gostioničara sa pivom i pečenim mesom. Poslije večernice mladež kolo igra kod kapelice, a ostali časte se u Jarači kod rodbine ili prijatelja.

      U kući svi radoznalo čekaju hoćeli čuti, da je mužko. Čim novorođenče na svijet dođe, odmah žena koja je pri rodilji bila, potrči u sobu il kuhinju gde se otac djeteta nalazi, ne rekavši ni ovake ni onake, šćapi mu kapu (šešir) s glave pa s njom tres o zemlju. To je znak da se momčić rodio. Brže bolje se kapa sa poda podigne pa opet s njome tres o zemlju, sve dotle dok ćaća neobeća da će platit aldamaš (napojnicu). Izvan kuće prijatelji jedva čekaju, da čuju, da se je sin rodio. Nema mira od njih sretni otac i oni odmah se njegove kape maše s njom o pod, sve dotle dok i nje rakijom i vinom počasti. Svejedno, upravo da je šešir taj dan kupit, bez milosrđa ga o pod bacaju. Stoga mnogi prvi danah taji da mu se sinćić rodio već kaže: "žensko je", a mnogi natuČe kakav stari, truljavi šešir na glavu veleći: "neka, ako će da mi kapu i potrgaju, nije mi stalo, nije nova".
      Babine tj. darovi, nose se rodilji obično prve nedelje iza poroda. Njeke nose poslje dvie, tri nedelje iza poroda. Obično dobiva majka babine od svoje kume, dobre prijateljice ili koje rođakinje njezine il muževljeve. Babine sprema ovako: Kupe par kokoši, jednu zakolju pa je prijesnu na dar nose, a drugu ispeku. Kolača ispeku što više znadu i mogu. Nabave po koju oku vina i rakije. Njekoja kupi šećera i kave i po koju naranču. Mnogu košta ovakav dar 4, 6 do 8 kruna. Obično obavjeste kad će babine donijeti.
      Babine se nose do podne i po podne, kako koja žena kada ima. Kada donesu babine prije podne obično bude onda i na ručku kod porodilje. Ručaju najprije što se je u kući skuhalo zatim se iznese na stol i one jestvine, što su na babine donešene. Obično taj dan i krstitke slave. Djete se odmah tj. drugi il treći dan kako se rodilo krsti. Ženskomu djetetu bude ženska kuma, a mužkomu muž kum. Poslje krštenja običaj je da se svrate u gostionu, da se počaste sa čašicom rakije. Ako se slučajno tamo nade tko od poznatih red je da se i njega ponudi i počasti. Djete dobije malen darak od svojih kumova. Ako je kuma u boljem sastojanju, kupi svom kumčetu djevojčici, zlatne naušnice.
      Liječničku pomoć pri rađanju skoro nikada ne trebaju, primalju zovu riedko kada. Obično jedna drugoj pomaže ili zovu ženu, koja je kod mnogih u takvoj prilici bila. Vrlo obljubljena bila je prijašnjih godina baba Manda Jurjević iz Jarače. Sad su ju noge izdale, pa joj se neda nikud ići.
      Žene Ličanke i uopće naše Brđanke mnogu djecu rađaju, ali ih napor niti prije vremena postara, niti im zdravlju škodi - kao što si mnoge građanke utvaraju. Evo njekoliko primjera. Nedavno upitah znanca Miška Nusskern, on se oženio Ličankom, Bog zna koliko je djece imao, koliko mu je pokojna majka djece imala. Odgovorio mi ovako: "Mati mi je prije tri godine umrla, a živila je 103 god. jednu stotinu i tri godine. Svega života bila je zdrava. Šest godina prije smrti oslabile su joj noge, pa je morala ležati. Rodila je četirnaest djece. Sve do pred smrt bila je bistroga uma. Bila je po narodnosti Njemica, a rodom iz Ugarske. Doselili se u Brodsko brdo već je više od stotinu godina.
      Tri godine prije njezine smrti bila sam u podne kod nje. Našla sam je u postelji. Pokazala mi "Krugl" (čaša iz koje se pivo pije) i reče: "Ovaj Krugl vina ispijem prije svakog ručka, nemogu da jedem dok svoju porciju vina nepopijem". Pripovjedala mi je o gospodarima, koji su živili kad je mlada bila. Točno upamtila svaku riječ, koju je Pepa Leder (Kuhn) u zdvojnosti govorio kad mu jedinac umro. Čula je onda još vrlo dobro, samo je slabo vidila, ali je zato svakoga po glasu poznala.
      Marija Lovreković zdrava i krijepka je. Onomad sam se s njom sastala i zapodjela govor: "Udala sam se, reče, kad mi je bilo 19 godina, sad sam u pedeset i trećoj godini, rodila sam šesnaestero djece. Eto na, šta mi fali, fala Bogu mogu bolje da idem i da radim, nego mnoga mlada".
      Bivši nedavno sa školskom djecom na šetnji, svratim se babi Mandi u Jarači. Umolih ju da mi pravo kaže, što ću ju pitati. Odgovorila mi baš ovimi riječmi: "Rodila sam četrnajst puta. Troje mi živi, drugi su pomrli, a ima mi godina, ili jedna il ni jedna do devedeset". Zdrava i krjepka je, rekao bih, da joj nema ni sedamdeset godina. Još prije njekoliko godina išla je pješke u Brod. Sad više nemože tako daleko ići. Dok je bila mlađa, vadila je zube, u tu svrhu imala male klješte. Ni osjetio nebi, kako je lahko i brzo tu operaciju izvela. Bila je i kao primalja samouka od mnogih pozvana.
      Po prilici prije mjesec dana povezla sam se iz Broda sa Ivanom Pešut. "Ivane", rekoh - "koliko ima godina odkako se Franjka za Vas udala?" Odgovorio je: "ovih danah navršilo se 22, dvadeset i dvije godine, kako sam se s Fanjkom oženio. Imamo sedmero žive djece, a sedmero je Bog sebi uzeo. Znate li da je moja Franjka jedne godine i blizance rodila, bili su se srasli, pa su se mrtvi rodili. Mučila se, mislili smo, nikad je više. Nismo zvali ni doktora ni babicu. Ozdravila je brzo iza poroda i do druge godine imala i opet dite". Tako bi se dalo i o drugima pisati.
      Ovaj predjel brodskoga brda nalazi se na sjevero zapadu te koj se naziv proteže sve do niže kapelice sv. Ivana. Jaraća je skroz "lička naselbina", a početak ove naselbine bio je ovako. Njekoji Brođani dva-tri njih imali su komadić vinograda u JaraČi, pošto im je taj kraj brodskog vinogorja vrlo daleko od Broda bio a možda su i slabu hasnu od njeg imali, prodali su svoje vinograde Ličanima. Danas u centru Jarače obitavaju samo dva plemena: Jurjevići i Miletići. Najprije su se u Jarači nastanili četiri brata - rođena ili po stricevima braća - Ivan, Božo, Luka i Marko Jurjević. Od njih danas živi Božo i Marko. Svi su imali sinova, pa je danas broj Jurjevića od njih porastao preko trideset duša. Jaračani su veoma marljivi ljudi, ali kako se pok. gosp. Senko znala tužiti rada se služe i koriste tudim dobrom. Najmilije im je bilo proširiti svoj posjed na štetu obćinskog pašnjaka, kojega su što mitom, što kupovinom na svoje ime uknjižili. Kakvi su bezobrazni otimači tuđega dobra neka služi ovaj primjer. Mato Miletić sin Jožine Miletić ogradio si njekoliko jutara pašnjaka obćinske zajednice mjesta Varoš. Dok još nije bio ogradio uzurpirano zemljište, došao je starosjedioc iz Varoša, da si nasječe nešto granja u pašnjaku, kao što im je to od davnine bio običaj. Mato Miletić izađe pred njeg sjekirom na ramenu, veleći mu: "Boga ti tvoga samo se usudi dalje sjeći ili još jedanput doći, bit će krvavi glava". Ove riječi sam mi je čovjek, komu se ovo dogodilo, pripovjedao, dodavši jošte: "Naši su stari za našu zemlju s Turcima se tukli 48. (1848. god.) i 66. tj. 1866. borili se s Talijanima, branili su ju da ju Mađar ne otme, a gle što sad rade ovi gladni kurjaci iz Like? na našu zemlju nedadu nam stupiti, nego se prite da će nas ubiti. Ako ćeš ji tužiti, šta je fajde, kad oni imaju prijatelja i kod vlade, pa bi na poslidku još mi bili krivi, a ne oni." Govorio jadnik iz iskustva. Jaračani naselili su Jaraču po prilici prije 40-50 godina.

      1910. god. izvršen je popis kuća u Brodskom Brdu i njihovih stanovnika, odnosno vincilira. Popis nije potpun ali ipak daje neku sliku. Popisano je 125 kuća po vinogradima a u 77 kuća (62%) su bili Ličani, odnosno radili su vincilirske poslove.
      Vrijedno je spomenuti a i od interesa za povijest Brodskog vinogorja, činjenicu, da su prvi vinciliri bili uglavnom Ličani i Istrani, tek u novije vrijeme manjim dijelom Zagorci iz Hrvatskog zagorja i domaći žitelji. Prve poduke o vinogradarskim radovima primili su vinciliri Ličani od samih brodskih vinogradara. (Prilozi za poznavanje Broda, 1943. god.)

---

    Slavonski prostor, rodan i plodan, oduvijek je bio privlačni pravac naseljavanja svima onima koji su u svojima zavičajima živjeli u bijedi i neimaštini. Krševiti i neplodni krajevi nisu mogli prehraniti sva gladna usta koja su tražila kruha, a njega nije bilo. Iseljavanja iz pravca hrvatskoga juga prama hrvatskomu sjeveru u nekim su razdobljima naše povijesti poprimala veoma velike razmjere te u velikoj mjeri uzrokovala značajne izmjene u sastavu pučanstva na prostoru izmedu Save i Drave. Pogotovo se to odnosi na istočni dio toga međurječja. Iseljavanja na ovaj prostor ponekada su imala i političke značajke. To se u prvome redu odnosi na useljavanja iza odlaska Turaka iz svih krajeva koncem 17. stoljeća. U manjim razmjerima to se ponovilo i nedavno, kada su naši sunarodnjaci iz Srijema i Bosne morali bježati ispred podivljaloga velikosrpskog šovinizma.
    Prvi veliki val useljavanja na ove prostore zbio se po odlasku turskih osvajača 1691. godine. Tada tu dolazi u velikomu broju šokačko, katoličko pučanstvo iz srednje Bosne. Oni popunjavaju ovaj prostor, s kojega je, takoder u velikomu broju, iselilo brojno starosjedilačko pučanstvo koje je ranije prešlo na islamsku vjeru. Oni odlaze, zajedno s Turcima, u Bosnu. Tako već u popisu pučanstva iz 1618. godine ovdje, na staroslatiničkom području, nailazimo na nekoliko prezimena, vjerojatno, šokačkoga podrijetla. To su Matići, Vidovići, Josipovići, Kasapovići... Podosta kasnije ovdje doseljuju i tri pravoslavne obitelji iz Bosne. To su Mucići, Krnići i Jurići. Bilo je to negdje koncem 18. stoljeća.

    Ponovno do velikoga vala useljavanja na ovaj prostor dolazi koncem 19. stoljeća. Tada ovdje, u dosta velikomu broju, stižu Ličani.
    Prije toga tu su isti dolazili pojedinačno, u manjem broju. U naše selo tako su došli Sekulići, Budaci, Pauni i Jurkovići.. Sekulići i Budaci vuku svoje podrijetlo iz lovinačkoga kraja, Pauni su iz Podlapače, a Jurkovići iz okolice Otočca. Iza njih tu dolaze iz Like i pravoslavne obitelji iz otočkoga kraja. To su Vrzići, Vukadinovići, Smiljanići, Price i Rajačići. Potom doseljavaju i pravoslavne obitelji iz koreničkoga kraja. To su Vlaisavljevići, Budisavljevići i Klašnje. Doseljuju se i Gnjatovići, vjerojatno iz lovinačkoga kraja. Koncem 17. stoljeća doseljuje se i obitelj Novak, s područja Češke.
    Početkom 20. stoljeća dolazi u naše selo još jedna veća skupina useljenika. To su Rusini. Tako 1 901 . godine tu stiže sedam, a iduće, 1 902. godine, još pet takvih obitelji. To su prezimena Žinko, Petrošni, Dudrak, Kukura, Bidovanec, Premak, Mergilj, Haureš i Potoč. Kasnije, oko 1921. godine, priključuje im se i obitelj Caban.
    Uoči Prvoga svjetskog rata iz Like, točnije iz sela Lučani pored Brinja, put života ovdje donosi i obitelj Lovinčić. Inače, ta obitelj svoje podrijetlo vuče iz područja lovinačkoga kraja. Ličani se ovdje pojavljuju i koncem toga velikoga rata i to kao pripadnici tzv. "zelenoga kadra". Tako su u našoj školskoj spomenici opisana dvojica Ličana. Bili su to Pero Žakula i Luka Mirković. Osim njih, spominju se i dvojica istih s područja Dalmacije. To su Toma i Stevo Popović. Zanimljivo je kako iz južnih hrvatskih strana svoje podrijetlo vuče i nekoliko obitelji koje ovdje žive stoljećima. To su Koporčići i Čeovići, koji nam dolaze iz dubrovačkoga kraja, te Grgurevići koji podrijetlo vuku iz dubrovačkoga ili splitskoga kraja. Osim njih s hrvatskoga juga stiže tu i obitelj Lovrić, vjerojatno iz Hrvaca kod Imotskoga. U školskoj spomenici sela kao njezini žitelji, doduše bivši, spominju se i Židovi. To je bilo početkom prošloga stoljeća. Tako je prema popisu pučanstva iz 1901. godine tu bilo devet pripadnika "izraelićanske" vjere, dok ih je 1921. godine bilo tek dvoje. Mađari su također nekada bili zastupljeni u popisima pučanstva koji su tada provođeni. Tako ih je 1911. godine bilo dvadeset dvoje, a deset godina kasnije šesnaestero, a 1931. godine samo sedmoro.
    U prvoj polovici 20. stoljeća doseljuju u naše selo i brojne obitelji s Banovine, svi pravoslavne vjere. To su Sladojevići, Kljaići, Čučkovići, Bjelobabići, Čurčije, Crevari, Relići, Resanovići. Između dvaju svjetskih ratova, zapravo tridesetih godina prošloga stoljeća, doseljuje ovdje obitelj Borić iz brinjskoga kraja, kupivši posjed obitelji Žgela. Oni su, što se vidi iz prezimena, očito bili rodom s Korduna.
    Iza Drugoga svjetskog rata opet se našemu selu događa val velikih useljavanja. Prvi, u većem broju, k nama dolaze Kordunaši iz cetinskoga kraja. To su Cindrići, Vratarići, Žalci i Medvedi. Kasnije dolaze za njima Magdići i Samardžije. Tih godina, ili nešto kasnije, doseljuju s Banovine pravoslavne obitelji Zorojevića, Cvetojevića, Arbutina, Saša, Mioč i Samca. Pedesetih godina: Stari Slatinik dobiva i nekoliko obitelji podrijetlom iz Moravske. To su Valente, Pirkli, Hauleci i Krafti.
    Za napomenuti je da je tu do konca Drugog svjetskog rata živjela i jedna češka obitelj koja se bavila fotografiranjem. Oni su se iza rata odselili u Češku. Tih godina počeo je još jedan veliki val useljavanja na naš prostor. Tada ovdje dolaze prvi ljudi s hercegovačkoga krša. Prvi od njih 1950. godine dolazi ovdje Prskalo Mišo. Iza njega stiže tu njegov prezimenjak Ćiro, a zatim polako i ostali. To su ljudi s prezimenima Prskalo, Čuljak, Lončar i Vrljić. Svi su oni uglavnom iz sela Bagada u mostarskom kraju. Danas u selu ima njihovih pedesetak kuća. U tom vremenu zbilo se i useljavanje nekoliko obitelji iz livanjskoga kraja u našu sredinu. To su obitelji Hrsto, Barun, a kasnije i obitelj Hrga.
    Sredinom pedesetih godina 20. stoljeća dolazi ovdje i trajno ostaje nekoliko obitelji iz Bosanskoga Posavlja, kao prethodnica dolazećih velikih useljavanja s toga prostora. To su obitelji Dujmović, Serdar, Matić, Pranjić... Kasnije, s vremenom, i u potrazi za novim životom, stižu u naše selo i druge obitelji iz toga kraja. To su Bagarići, Gavrani, Mamići, Blatančići... Početkom sedamdesetih godina iz okolice Doboja doseljuje obitelj Kurtušić. Pedesetih godina prošloga stoljeća iz gorsko-kotarskoga kraja Stari Slatinik u svoje okrilje prima obitelj Begović. Oni su, točnije rečeno, iz Ravne Gore.
    Sjeverozapadna Hrvatska također je nekada bila izvor useljavanja u naše selo. Počevši od konca Drugoga svjetskog rata tu doseljuju Lepoglavci, Videci, Meseci te obitelj Hrg. Između dvaju svjetskih ratova stiže tu i trajno ostaje obitelj Fiolić. Oni dolaze iz sela Pčelić u virovitičkom kraju. Ranijih desetljeća i stoljeća došljake u Slavoniju privlačile su plodne oranice, rodni vinogradi i voćnjaci te bujne šume. Ne treba zanemariti ni značaj koji su za ljude tada imale prometnice, u čemu je ovaj kraj odavna prednjačio. Još u rimsko doba bila je slavonska ravan povezana sa značajnim političkim i gospodarskim središtima toga vremena.
    Znatno kasnije, za puno stoljeća, Austro-Ugarsko Carstvo gradi ovdje brojne prometnice shvaćajući značaj slavonskoga prostora za svoj gospodarski napredak. Stari Slatinik je odavno povezan s vitalnim dijelom Hrvatske, pa i šire. Tu je koncem 18. stoljeća izgrađena suvremena cesta koja povezuje Zagreb sa Zemunom, tada još hrvatskim gradom. Koncem 19. stoljeća kroz selo prolazi i željeznička pruga.
    Pedesetih godina izgrađena je i autocesta, koja je također od velikoga značaja za ovaj kraj. Osim toga, Slavonski Brod je kao političko i gospodarsko središte ovoga kraja davao priliku zapošljavanja onima koji su u ovaj kraj dolazili trbuhom za kruhom. Spomenute prometnice također su olakšavale mogućnost školovanja djece, što je u ovim vremenima itekako značajno za život ljudi. Zato naseljavanja na ovaj prostor teku neprekidno i pitanje je kada će se i hoće li se zaustaviti. Puno je ovdje bilo i pojedinačnih doseljavanja, izvan već nabrojenih velikih valova. Tako se u poraću Drugog svjetskog rata ovdje doseljuju Mesići iz brinjskoga i Bolte iz gračačkoga kraja.
    U drugoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća ovdje je živjelo desetak radnika iz Srbije, koji su tu proizvodili opeke. Oni su bili iz vlasotinačnoga kraja. Ovdje su boravili desetak godina, a jedan od njih tu se oženio i ostao trajno živjeti. Slično veliko naseljavanje ovdje, isto tako privremenoga značaja, zbilo se u nas također u polovici prošloga stoljeća, točnije u dvadesetima godinama. Tada je postojao rudnik mrkog ugljena. Njegov je ulaz bio u šumi Rastovica. U istom je rudniku bilo uposleno na stotine radnika sa svih strana tadašnje države. Oni su živjeli u barakama u blizini rudnika. Po zatvaranju istoga gotovo nitko od njih nije se zadržao trajno u selu i tu ostao živjeti. Slično je bilo i davno prije toga, točnije u sedamdesetima godinama 19. stoljeća. Tada je ovdje građena željeznička pruga, a gradnja je trajala nekoliko godina.

    U to doba ovdje su živjeli brojni radnici iz raznih krajeva Hrvatske, pa i šire. Bilo je tada ovdje i puno radnika iz Mađarske. Nakon što je pruga izgradena i oni su otišli. Kroz naše selo u vremenima koja su prošla prošli su i ostavili dio života u našoj sredini još mnogi manje ili više poznati. No, neki od njih ostat će trajno u prošlosti ovoga mjesta, kao manje ili više značajne osobe naših prohujalih vremena. Tako je ovdje odavno došao iz Hrvatskoga primorja kao mlad učitelj Makso Kopojnik i proveo tu punih šezdeset godina, trideset kao učitelj, a trideset kao umirovljenik. Istim putom došla je ovdje i učiteljica Ljubica Sorić i ostala tu također tridesetak godina.
    Kroz selo je dijelom svojega života prošlo i dosta željezničkih djelatnika. Oni su stanovali u stambenim objektima uz željezničku prugu i bili tu dok im je služba nalagala. Od njih suvremenici pamte Ivu Budiselića iz sela Voloder kod Kutine. Pamtimo i Matu Đulu. Ostat će upamćena i obitelj Đurek, iz čijih je redova iznikao njihov sin Marijan, profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta na zagrebačkom sveučilištu. Zadnji koji su ovdje došli, a većina i trajno ostala, su doseljenici iz Srijema, izbjegli ispred divljanja velikosrpskoga šovinizma u njihovu zavičaju: To su Gregurići, Marići, Čuljci...
    Kako vidimo, mnogi su ovamo dolazili kroz stoljeća. Velika većina tu je i ostala, tu na ovomu dijelu hrvatske zemlje.
Marko Lovinčić, Kuchnik, pučki kalendar za 2008. god.
Posjetite web stranicu Zavičajno društvo Stari Slatinik."

---

    Prema popisu prezimena koji je napravio Željko Krpan, na području grada Belišća ima 107 obiteljskih prezimena podrijetlom iz Like, odnosno ovdje živi dvije-tri tisuće njihovih potomaka. Ličani su se, trbuhom za kruhom, u Belišće i Bistrince počeli doseljavati još tijekom II. svjetskog rata, a 10-ak obitelji kuće je izgradilo u Ličkoj ulici.
    "Obično su oni koji su došli ovamo nakon nekog vremena doveli brata, sestru, nećake…. Ja sam među posljednjima došla na poziv muževe sestre, koja je tu od 1959. Dečki koji su dolazili raditi za Gutmanna ovdje su se poženili, oni koji su bili u Lici oženjeni doveli su svoje obitelji. Zamijenili smo izuzetno težak život u Lici ipak nešto lakšim životom u Slavoniji", prisjeća se Marija Pavlović.
    Većina starijih Ličana i dalje govori svojim narječjem, čuva stare recepte, tradiciju i sjećanja. U tome im uvelike pomaže i Zavičajna udruga Vila Velebita Belišće, koja svake godine organizira Ličko prelo, razna predavanja o Lici i tradiciji života, te organizira izlet u rodni kraj. "Navečer su se momci i cure okupljali u nekoj od kuća na prelu. Cure nikada nisu sjedile besposleno, uvijek smo šlingale, heklale, štrikale. Subotom i nedjeljom nije se radilo, nego je bila igranka - sviralo se u citore (usna harmonika). Posebno je veselo bilo poslije mise, kada smo se svi pred crkvom uhvatili u kolo".
    Sjećanja na mladost u Lici vezana su uz teški rad. Muškarci su odlazili raditi daleko od doma, a žene su sve radile - kosile, žele, čuvale blago, išle u šumu po drva…
    "Živjeli smo jako teško. Sve se radilo ručno, i na zemlji i u kući. Vode nismo imali, nego smo odlazili na desetak kilometara udaljen izvor i onda vodu nosile u kalačama na glavi", prisjeća se s uzdahom.
Sjećanjima na život u Lici pridružila se i sestra Marijinog muža Milka Pavlović:
"Živjeli smo teško, ali nije se zaboravljalo na zabavu. Tako su momci često umečkavali ili mečali, odnosno natjecali se u bacanju kamena s ramena. Ili su se gunčali, to jest igrali igru sličnu golfu. Cure su pjeskale - igrale igru s pet kamenčića, igrale kocku - igru sličnu današnjem skakavcu", kaže teta Milka.
    No, iako je život u Slavoniji bio lakši, priviknuti se na novu sredinu bilo je teško.
"U Križ polju, gdje sam odrasla, svi smo se poznavali i pozdravljali kad se sretnemo. Ovdje nije bilo tako, poznavala sam samo nekolicinu ljudi. Uz svu tugu za rodnim krajem, sjećam se neugodnog iznenađenja - komarci. U Lici ih nema, a ovdje… u prvo sam vrijeme bila sva natečena od njihovih uboda", sa smiješkom se prisjeća Marija.
    Ljubav prema rodnom kraju stari Ličani prenijeli su i na svoju djecu, ona na svoju, te tako danas Zavičajna udruga Vila Velebita ima više od 250 aktivnih članova. Kada im dolaze gosti iz Like, obično članovi tamošnjih KUD-ova, obvezno ih autobus proveze Ličkom ulicom, gdje im bistrinački Ličani s osmijehom mašu ispred svojih slavonskih kuća.
    Upitate li koga u Bistrincima gdje je Ulica Matije Gupca, samo će rijetki na to znati odgovoriti. No, upitate li za Ličku ulicu - svi znaju gdje je.
Monika Đogaš, Glas Slavonije, 17.08.2008. god. (vm-belišće-lička ulica-2008)

Popis ličkih prezimena područja grada Belišća što ga je sastavio Željko Krpan donosimo u cjelosti:
Anić, Balen, Bičanić, Biskupić, Blažanin, Blažević, Blečić, Bobinac, Borić, Borovac, Bublić, Bukovac, Bunčić, Burić, Čalič, Čulinović, Ćuić, Ćutić, Dozet, Dragičević, Drakulić, Draženović, Domić, Fumić, Glumac, Golić, Golik, Gomerčić, Grahovac, Grgurić, Grković, Gvozdenović, Hećimović, Hodak, Holjevac, Hrnjak, Ivezić, Jakšić, Japundžić, Javor, Jelić, Jerbić, Jergović, Jurković, Kamenko, Karić, Katalinić, Keča, Klobučar, Kolaković, Koričić, Koruga, Kovaćević, Krizmanić, Krpan, Krznarić, Kulaš, Ladišić, Lasić, Lastavica, Laškarin, Lebinac, Ličina, Luketić, Lulić, Majača, Majer, Majetić, Majtanić, Maras, Maričić, Maravić, Marinić, Marović, Matičić, Matijević, Mesić, Milaković, Milanović, Milekić, Milinković, Milković, Miščević, Mrla, Murat, Nikšić, Novačić, Odak, Orešković, Orlić, Ostović, Palijan, Pastulović, Paun, Pavelić, Pavičić, Pavlak, Pavlić, Pavlović, Pećanac, Perak, Perković, Pernar, Peroković, Petranović, Petrlić, Pjevac, Piršlin, Pleša, Pocrnić, Podnar, Popović, Prša, Puhalo, Radaković, Rajković, Rakić, Rončević, Rosandić, Rudelić, Rupčić, Sabljak, Sekulić, Smolčić, Sokolić, Sorić, Stakić, Stanković, Sudžuković, Šikić, Šilović, Šimatović, Šimunić, Škorić, Špoljarić, Šporčić, Šprajc, Tomičić, Tominac, Tonković, Trkulja, Veselin, Vidaković, Vladetić, Vranić, Vrkljan, Vučetić, Vukelić, Vukobratović, Vuković, Zdunić, Zorić, Zubović, Žaja, Žalac, Žegarac i Župan.

---

      U drugoj polovini 19. st. svijet, pa i naše krajeve zahvatila je velika kriza. Ona se pokazala u nestašici robe, općenom poskupljenju životnih i proizvodnih sredstava, nestanku novca i općenom osiromašenju. Kriza se jače osjetila u proizvodnim dijelovima Hrvatske, odnosno istočnim dijelovima, te Banatu i Bačkoj. Na krajiškom tlu kriza se osjetila još snažnije, jer je nadošla poslije razvojačenja Granice, kad su prestali važiti stari krajiški zakoni. Po novim zakonima i nekadašnji su krajišnici mogli prodati svoje zemlje, dakako do određenoga broja jutara. Kroz dvadesetak kriznih godina to se stanje razvilo do toga da se glas o obilju prodajne zemlje, naročito u Slavoniji i na tlu bivše križevačke i đurđevačke regimente, raširio po svim tima zemljištima susjednim krajevima. Oko 1890. god. krenula je struja iseljenika prema Slavoniji iz zapadnih krajeva, pa tako i iz Like. U ovom iseljavanju Like sudjelovali su znatno Hrvati.
      Tijekom rata s Osmanskim carstvom 1788.-1791. god., nije bilo većih iseljavanja iz Karlovačkog generalata u Slavoniju. Stanje se mijenja početkom 19. st. kada se doseljavanje pojačava, osobito tijekom francuske vlasti u Karlovačkom generalatu i Banskoj krajini. [10]

      U četiri kotara istočno od novskoga, u novogradiški, brodski, vinkovački i županjski, koji su prije kriznih godina pripadali Krajini, useljavali su Ličani u velikoj mjeri. Oni su tu nalazili na prodaju mnogo manjih posjeda ili u bezdjetnim kućama ili u porodicama koje su u vrijeme krize propale i osiromašile. U te krajeve, osim u vinkovački kotar, nisu useljavali u većem broju ni Česi, ni Slovaci, ni Nijemci, ni Madžari, te su posjedi padaju uglavnom u ruke Ličanima i Goranima. Upravo, ti su naseljenici bili prvi koji su se na tom zemljištu u kriznim godinama bili pojavili kao kupci prodajne zemlje, te su na taj način bili zapriječili put drugima.
      Posljedice teške krize u jakoj mjeri osjetile su se u đakovačkom, požeškom i našičkom kotaru. To je bilo zemljište izvan krajiškoga područja sa mnogo malih samostalnih posjednika od kojih su mnogi od 1890. dalje došli na prodajnu ponudu. Ubrzo su se tu našli mnogobrojni Nijemci, Madžari i Slovaci, a u požeškom kotaru i Česi koji su tu zemlju kupovali za jeftine novce. U pravi čas stigli su u te krajeve i Ličani koji su također uspjeli da u svoje ruke dobiju poveći broj tih malih posjeda. Uglavnom su to bili naseljenici iz hrvatskih sela, dok je one iz srpskih mnogo više privlačio Srijem kamo su oni selili u jakoj mjeri poslije 1890.
      Od početka 19. st. Krajina je počela useljavati pojedine porodice iz Like u velike kuće sa malo djece ili samo sa ženskom djecom u gradiškoj, brodskoj i varadinskoj regimenti. Za Krajine svaka je satnija vodila, barem od konca 18. st., svoje gruntovne knjige, u koje su, pored drugih posjedovnih promjena, unošena i uzadruživanja u pojedine kuće. Iz tih gruntovnih knjiga razabira se da su kod tih uzadruživanja od svih naših krajeva sudjelovali najviše upravo Ličani kao narod koji je lako bio spreman na seljenje.
      1774. god. brojni krajišnici iz Karlovačkog generalata su bez ili s dopuštenjem došli u Slavoniju da se prehrane, ali veći dio se nije htio vratiti. U tom valu bilo je oko 5000 ljudi. Neki su kasnije prisilno vraćeni u Liku.
      Godine 1785. Ugarsko namjesničko vijeće uputilo je županijama obavijest o potrebi suradnje s generalkomandama zbog vračanja krajišnika u njihove pukovnije. Spominju se lički krajišnici koji su pobjegli u Srijem, Baranju i Bačku.
      Bjelovarski kotar s velikim područjem i s dobrom zemljom, koji su od druge pole 17. st. do početka 18. st. bili ponovno naselili gotovo u podjednakom broju Hrvati i Srbi, ali jedni i drugi u razmjerno maloj mjeri, stajao je kroz cijelo 18. i 19. st. otvoren novom naseljavanju. Ono je zaista i izvršivano, te je za to vrijeme na to područje uselilo mnogo naseljenika, osobito iz susjedne dobro nastanjene Đurđevačke krajine, od Križevaca i Kalnika. Pored toga i staro je naselje pokazalo vrlo dobar razvitak, te su se tu razvriježili veliki rodovi koji su se raširili po mnogim selima. Već i prije krize počeli su na to tlo seliti i Česi i Zagorci, a u kriznim godinama osjetili su se tu i Madžari. Lički naseljenici dospjeli su na to zemljište posljednji, pa zato njihova seoba i nije bila sustavna, nego su porodice nailazile na manje naselne zemlje po cijelom kotaru, pa su se tako i nastanjivale. Ličani su dakako rado ulazili na to područje, jer je ono nekad pripadalo Krajini, te su im stoga kao nekadašnjim krajišnicima bili osigurani ogrev i građa. Pored Ličana naselilo se tu i nešto Gorana sa prvotnoga tla.
      Brodski kotar sa svojim ravnim tlom i blagim brdskim zemljama, sa svojim plodnim poljima i dobrim vinogradima teško je bila napala kriza. Ona se osjetila najjače upravo u najbogatijim selima gdje je svijet bio naučio dobro živjeti. Posljedica toga bila je velika ponuda zemlje, za koju su se u Lici ubrzo našli mnogobrojni kupci i u hrvatskom i u srpskom naselju. Već prvih kriznih godina bila se po ličkim krajevima raširila vijest o obilnoj prodajnoj zemlji na tom zemljištu, te su lički i goranski kupci bili pretekli sve ostale koji bi se po naravi stvari bili javili kao što je to slučaj bio u pakračkom, daruvarskom, kutinskom i bjelovarskom kotaru. Ličane i Gorane privlačio je i sam grad Brod koji se počeo naglo razvijati te je davao posla naseljenicima. Stoga će se oni naći i u tome mjestu i u njegovoj prvoj okolini, a isto tako i po daljim selima. Nisu ulazili u većem broju jedino u sela u kojima su postojale jake kućne zadruge, te se stari posjedi nisu drobili.
      Čazmanski kotar nastavlja se na garešnički i kutinski, te mu je i tlo od prilike iste kakvoće, kao na ta dva područja. Ono je ravno ili ravnije pored Čazme i Lonje, a humovito i brdovito po sredini. U starije vrijeme pripadalo je ili komori ili Krajini. Na tom drugom području nalazi se i nešto srpskih sela. Zagorci počeli su u taj kraj seliti već i nešto prije krize, osobito na komorsko zemljište, gdje se našlo dosta naselne zemlje. Od krize dalje njihova je seoba još mnogo pojačana, a zahvatala je i staro krajiško područje u većoj mjeri. Ličanima je ležao za naseljavanje osobito istočniji krajiški dio pored Čazme i humovito zemljište ispod Garjevice. Tu se u kriznim godinama poslije diobe zadruga našao poveći broj malih posjeda na prodaju koje su već počeli kupovati Zagorci. Ličani su još došli na vrijeme, te su uspjeli steći dosta zemlje. S njima zajedno useljavali su na to tlo i Gorani, često puta u isto selo. Ličani su se u većem broju u čazmanskom kotaru nastanili u Palančanima, Prnjavoru Donjem, u Šumećanima i. Šušnjarima.
      U daruvarski kotar nisu Ličani Hrvati ulazili, a i Srbi su uselili samo sa nešto porodica. I jedne i druge pretekli su Česi, Slovaci i Madžari, zatim Nijemci i Zagorci.
U đakovačkom kotaru Ličani su unišli osobito u samo Đakovo i u sela sa južne i istočne strane, kamo još nisu prodrli Nijemci i Madžari. Nešto srpskih ličkih doseljenika uselilo je u srpska sela na brdovitu tlu jugozapadno od Đakova.
      Garešnički kotar s desne strane Ilove s velikim područjem a sa razmjerno malo stanovništva počeli su novi naseljenici nastanjivati već i prije krize. Bili su to Česi i Madžari iz Baranje i Šomođa, a u nekoj mjeri i Ličani. Srbi između njih ulazili su u srpska, Hrvati u hrvatska sela. Prvih između njih bilo je manje nego drugih, te je i srpskih naseljenika bilo manje. Oni su potjecali ponajviše od Brinja i Brloga. Sva ta seljenja nastavljena su i u vrijeme krize i nešto poslije nje.
      Ličani Hrvati nisu uspjeli da u jednakoj mjeri nasele cijelo garešničko područje. Istočni dio toga zemljišta već su prije njih bili zahvatili Česi i Zagorci, a ono je i otprije bilo razmjerno dobro nastanjeno. Lički hrvatski naseljenici unišli su zato u većem broju u sjeverozapadnu čest u sela Ruškovac, Šimljanicu, Begovaču, Kostanjevac, Šimljanu, Oštri Zid, Gornju Garešnicu, Podgarić, Šimljanik i Samaricu. Velik ih broj ima naročito u Ruškovcu, Šimljanici, Begovači, Kostanjevcu i Oštrom Zidu. U ta sela naselili su se osobito Bunjevci sa zemljišta između Jurjeva i Staroga grada. Zbog toga ta sela imaju danas uvelike lički značaj. Na garešničkom području ima sada preko 400 kuća ličkih Hrvata.
      Grubišnopoljski kotar istoga je sastava otprilike kao njemu susjedni bjelovarski. Na dobre nizinske i humovite zemlje rano su počeli seliti Česi, šomoćki Madžari, Zagorci i naseljenici Podravci i Polonjci. Ličani Srbi ulazili su u stara srpska sela koja leže u srednoj i istočnoj česti područja. Tu su se nalazila sela sa velikim hatarima, a sa razmjerno malo stanovništva. Na to zemljište selili su ponajviše i hrvatski lički naseljenici. Oni se osjećaju osobito u Vel. Barni, Vel. Grđevcu, Zrinjskoj, Grubišnom Polju i Malim Zdencima.
      Kutinski kotar bio je isto tako naseljavan već prije krize, a u većoj mjeri nastavljeno je nastanjivanje i dalje od osamdesetih godina 19. st. Na to humovito tlo sa dobrom zemljom, do 1850. slabo obrađivano, unišli su i Česi, i Madžari, i Zagorci, a među njima i Ličani. Srpskih sela bilo je tu malo, te su lički Srbi i slabo selili u taj kraj. Od Hrvata u naseljavanju toga zemljišta već su ponešto sudjelovali u početku 18. st. Gorani. Od 1850. njihova se struja opet osjetila, a počela se jačati osobito od kriznih godina. S njima upored ulazili su ovamo i lički Hrvati. Od jedne i od druge od tih struja Zagorci su od 1850. dalje bili ipak mnogo jači. Lički hrvatski naseljenici zahvatili su uglavnom istočni dio kutinskoga područja oko Kutine, Mikleuške i Gračenice na brdskom zemljištu. Na ostaloj ravnijoj česti staro naselje bilo je gušće, a koliko je tu i bilo naselna tla, pretekli su Ličane Zagorci i Česi. Oni prvi nastanili su se s vremenom i na istočnoj strani, gdje su se izmiješali sa starincima i Ličanima.
      Miholjački i valpovački kotar bila su dva zemljišta, u koja su Ličani na slavonskom tlu najkasnije unišli. Tu su ležala velika vlastelinstva sa mnogobrojnim šumama i s dobrim ratarskim zemljama koja nisu tako lako dolazila na prodaju. Ovamo se u većem broju nisu uspjeli naseliti ni Nijemci ni Madžari iz susjedne Baranje i Šomođa. Međutim pored Valpova u Belišću osnovalo je vlastelinstvo veliku rezaonicu i preradu drvne građe koja je na to zemljište počela mamiti mnoge ličke radnike. Na pogodnu tlu oni su se tamo ubrzo i nastanili. Belišće je tada postalo pravo rasadište ličkih nase Ijenika i na valpovačkom i na miholjačkom području. Ipak taj kraj nije dostigao u tom pogledu onaj broj što ga imaju Našice, Požega i Đakovo.
      U novskom kotaru u jačoj mjeri hrvatski lički naseljenici nastanili su Brestaču, Novo Selo, Kozaricu, Jazavicu i samu Novsku, a u vrlo maloj ili nikako posavska sela gdje se već nalazilo jako stanovništvo.
      U novogradiškom kotaru nudila se zemlja osobito u istočnijem dijelu, a gotovo je nije bilo na prodaju u selima pored Save i u onima gdje su se održale jake zadruge. U pravilu, Hrvati su ulazili u hrvatska, a Srbi u srpska sela, ali je i to ovdje ondje prekoračeno.
      U ovaj kraj doseljen je dio obitelji s Korduna i to u sela Gornje Bogićevce, Kosovac, Okučane i Gređane. Uz hrvatske naseljenike iz porječja Kupe i Korane u to doba seli i pravoslavno, srpsko stanovništvo i to najviše u sela zapadne Slavonije, u okolicu Okučana. [35]
      Prigodom doseljavanja u novogradiški kraj dio novih doseljenika dolazio je vlastitim zaprežnim kolima, vlakom, pješice, a u snaše Kate Baričević iz Nove Kapele još je živo sjećanje na pripovijedanje dida Duje Samardžije, koji im je kod krava na ispaši, još dok su bili djeca, pripovijedao da se u Brodski Drenovac naselilo početkom 20. st. 30 numera Ličana od Slunja. Isto je tako snaša Kata pripovijedala put naseljenja obitelji Baričević, koji su, kako ona kaže, došli iz Like od Slunja putujući Savom na splavi od Čanka do Kobaša. U Kobašu je u to vrijeme već živjela očeva sestra, koja im je pomogla kupiti imanje u Novoj Kapeli, koje je prije njih pripadalo rodu Jajića. Najveći dio doseljenika na prostor Nove Kapele naselio se u kraj zvan Sekule, a nalazi se poviše novokapelačke kapele uz cestu prema Lipovcu. [35]
      Gradnja seoskih kuća na kanate, tako da se najprije načini konstrukcija od greda koja se potom popunjavala prijesnom opekom (ćerpićem) ili se pleo zid od pruća i potom oblijepio blatom (šeper). [35]
      Doseljeno se stanovništvo bavilo poljodjelstvom i stočarstvom, a svoje je proizvode relativno lako moglo prodati na sajmovima. Novi prostor u koji su se naselili pružao odlično je povezano s upravnim sjedištem Novom Gradiškom, i željezničkom prugom i dobrom cestom. Osim toga u Novoj Gradiški su, kao i uostalom i danas, mogli dva puta tjedno, srijedom i subotom, iznositi na tržnicu svoje proizvode: sir, vrhnje, povrće, voće i dr. [35]
      U našičkom kotaru Ličani su našli mnogo prodajne zemlje po svim dijelovima. To je područje do tih kriznih godina bilo razmjerno slabo nastanjeno. Plodnu zemlju pokrivale su velike hrastove i grabove šume koje su bile guste naročito u porječju Vučice. Pripadale su uglavnom vlastelinstvima koja su ih počela krčiti već u kriznim godinama, a nastavila su to i u početku 19. st. U to vrijeme počela su u našičkom kotaru na tim krčevinama nastajati nova sela, a u Đurđenovcu podignuta je velika rezaonica, koja je prerađivala drvo iz iskrčenih šuma. Taj posao oko krčenja privukao je mnogo Ličana u taj kraj, a od njih su se mnogi i nastanili tu našavši za sebe dovoljno zemlje. Malih posjeda nudilo se novim naseljenicima po cijelom tom zemljištu, a naročito u okolini Orahovice gdje je dobre zemlje bilo u obilju, a staroga naselja razmjerno vrlo malo. Doseljenici su bili, dakako, i Madžari, i Nijemci, i Slovaci, ali su mnoge zemlje zahvatili i Ličani. Njih je privlačila i rezaonica u Đurđenovcu gdje su se oni naseljavali kao radnici, ali su sebi nabavljali u okolini i zemlje. Naseljavanje Ličana pojačano je osobito poslije 1918, kada su prodavane velike krčevine, na kojima su nastala nova sela. Lički naseljenici dolazili su u pojedinim skupovima. Tako su Kosinjani, i Hrvati i ponešto Srbi, unišli u jaku broju u Predrijevo i u Rastovac, a u Čačince, Paulince i u okolinu tih sela Bunjevci. Već tu na seobama do 1918. i u prvo vrijeme poslije te godine nastanjivanje Ličana u našički kotar bilo je razmjerno snažno. Ono će nešto kasnije još mnogo porasti.
      U požeškom kotaru Ličani su uspjeli steći zemlje osobito u jugoistočnoj i istočnoj česti i pored Orljave od Brestovca dalje. Tu lička naselja leže gusto, izmiješana sa goranskim sve tamo do Drenovca gdje se nastavljaju na ona u brodskom i gradiškom kotaru. Njih ima i pod Krndijom oko Velike, Kaptola i Kutjeva.
      1782. god. je došlo do nestašice hrane u Ličkoj i Otočkoj pukovniji te su brojne krajiške obitelji dobile dozvolu da odu u Požešku županiju i vrate se kada pribave hranu. Kako se nisu htjeli vratiti, 1783 krajišnika je Požeška županija izručila krajiškim vlastima. [10]
      Razmjerno malen broj ličkih hrvatskih naseljenika na pakračkom području može se objasniti time što se u hrvatskim selima, u koja su oni u pravilu useljavali, našlo malo naselne zemlje. Osim toga na to tlo ušla je razmjerno jaka goranska struja koja je počela seliti nešto prije ličke, a koja je ulazila u sela gdje su već postojala goranska naselja iz starije seobe. Najjače je hrvatsko ličko stanovništvo na tome zemljištu u Brezinama, novom selu koje su osnovali Ličani i Gorani. Srpskoga ličkoga naselja ima gotovo po svim starim srpskim selima a najviše u samom Pakracu.
      Ilovi na istok sve tamo do ušća Save u Dunav prostire se veliko slavonsko područje, na kojem se u vrijeme od 1850. dalje našlo mnogo dobre zemlje, a razmjerno malo stanovništva. Na cijelom tom velikom zemljištu osjetila se teško kriza, i od njena početka ležalo je tu puno većih, a osobito manjih posjeda na prodaju. Tu se otvorila dobra prilika Ličanima da se nasele na tom tlu kupivši za male novce dovoljno zemlje. U podravskim dijelovima i u srednjoj i istočnoj česti područja u to su vrijeme stali zemlju kupovati i Česi i Madžari, a osobito baranjski i bački Nijemci. Uza sve to našlo se tu dovoljno zemlje i za ličke naseljenike. Oni su čak po mnogim selima i zapriječili naseljavanje Madžara i Nijemaca. Uporedo s Ličanima na to slavonsko tlo od toga vremena selili su u velikom broju i Gorani i njihovi raseljenici Slunjani.
      Područje sisačkoga kotara ima čist ratarski značaj na gotovo ravnom tlu. Ono nije u prijašnja vremena pripadalo Krajini, ali je ipak privuklo nešto ličkih naseljenika. U tu seobu unišli su u većem broju naročito Brinjani. Brinjani imaju danas veliku većinu u Hrastelnici, a jake su ličke naseobine u Brestu na Kupi, u Starom Praćnu i Budaševu kod Siska.
      Slatinski kotar obiluje dobrom zemljom, ali je do kriznih godina bio osrednje nastanjen. Polovina naselja bila mu je hrvatska, a druga pola srpska. U onom prvom nalazio se velik broj Gorana koji su na to tlo doselili oko 1780. Još pred krizu počeli su na to zemljište seliti Madžari i Nijemci iz susjednoga Šomođa koji su se upošljavali na vlastelinskim zemljama. U kriznim godinama došlo je dosta te zemlje na prodaju, i tu se nadala prilika i Ličanima da ih kupuju. Zbog toga ima u tom kotaru nekoliko jačih skupova ličkih Hrvata koji su nastali tako što su oni u zajednici pokupovali zemlje kakve vlastelinske pustare ili u kakvom selu. To se dogodilo u Balincima, Mikloušu, Peckoj, Sladojevačkom Lugu, Slanoj Vodi, Šaševu i Vranovcu. Razmjerno mnogo naselilo ih se i u samoj Slatini.
      U Vinkovce već su u početku 18 st. doselili iz bunjevačkoga skupa Biondići, Pavičići i Senjčići, nešto kasnije Krmpotići i Rogići, od starih Perušićana Ćutići i Obućine, od Brinjana Klišanići i Kušanići, a od Gorana Jurkovići. U početku 18. st. Srbi Ličani uselili su u većem broju u sela Mirkovce i Laže, koja su bili nešto prije nastanili Srbi iz Baranje, a isto tako i u Orolik, staro hrvatsko selo. Te su sipske porodice bile od gornje Zrmanje i Gračaca. Desetak srpskih familija od Dobrosela i Bruvna naselili su u to vrijeme Banovce koji su ležali na krajiškoj strani (Vinkovački Banovci). Oko 1770. desetak je hrvatskih porodica od Kosinja uselilo u Đeletovce gdje danas imaju obilno potomstvo.
      Oko 1730. pedesetak srpskih porodica, ponajviše od Gračaca, unišlo je u sela Laže, Orolik i Mirkovce kod Vinkovaca. U isto vrijeme hrvatski naseljenici, osobito iz bunjevačkoga naselja, sudjelovah su u nastanjivanju novskoga kotara, koji je poslije turskoga raspa ležao pust.
      Oko 1880. kriza je teško zahvatila vinkovački kotar. Ubrzo su na to zemljište stali seliti iz Bačke Nijemci i Madžari, ali je glas o obilju prodajne zemlje u to vrijeme bio stigao i u Liku, Gorski kotar i Slunj, odakle je protekla jaka struja hrvatskih naseljenika. Ona je unišla u sva hrvatska sela, u neka od njih (u Ivankovo, Nove i Stare Mikanovce, Rokovce, Andrijaševce i Otok) u vrlo jakoj mjeri. Istih godina unišla je u Otok i u Nijemce razmjerno jaka hrvatska struja od Drniša i Splita, po govoru i načinu života ista ili slična Bunjevcima.
      U virovitičkom kotaru našlo se u kriznim godinama, isto tako kao i u slatinskom, i dosta vlastelinske i seljačke zemlje na prodaju. I na to je zemljište upućena struja ličkih Hrvata i ponešto ličkih Srba, ovih drugih uglavnom u srpska sela koja leže pod Bilom na brdskoj zemlji. Skupna naselja ličkih Hrvata nastala su u Trapinki, Trnavi, Levinovcu, Rodinu Potoku i Brezovačkim Krčevinama, pojedinačka u samoj Virovitici i po starim selima. Na to zemljište selili su osobito Bunjevci, a u jačoj mjeri i Brinjani.
      Tako su lički naseljenici isprva teško ulazili i u vukovarski kotar, iako su im gusta naselja ležala na vinkovačkom području. I na vukovarskom zemljištu mnogo su posjeda imala dva velika vlastelinstva, a isto se tako jedno nalazilo i oko Šarengrada, Tovarnika, Bapske, Ilače i Iloka. Osim toga u taj kraj su još prije kriznih godina počeli seliti Nijemci, Madžari, Slovaci i Rusi iz susjedne Bačke koji su pretekli Ličane, a tu su seobu u kriznim godinama još mnogo pojačali. U srpska sela, kojih je tu bila dobra polovina od cijeloga broja, useljavali su srpski doseljenici iz Baranje, a dakako i iz Bačke. Ličkim hrvatskim naseljenicima ostala su jedino stara sela južno od Vukovara, samo to mjesto i onda otuda dalje na istok hrvatska sela uz Dunav do Iloka, zatim Lovas, Tovarnik i manja sela oko tih mjesta. Na to tlo oni su se od kriznih godina dalje zaista nastanili u većem broju. Tu su oni stjecali manje posjede i ispomagali su se radom na vlastelinstvu i u selu. Kada su kasnije vlastelinstva došla u narodne ruke, mnogo je novih ličkih naseljenika našlo trajnoga posla na toj zemlji.
      U županjskom kotaru našlo se mnogo prodajne zemlje osobito u istočnijem dijelu u velikim selima Vrbanji, Drenovcima, Rajevu selu, Gunji i Podgajcima. U ta sela unišao je razmjerno velik broj hrvatskih ličkih doseljenika.

---

      Krajem 19. st. i početkom 20. st. iz cijele Hrvatske, ljudi su selili u SAD. Ne samo Ličani, nego i Slavonci. Slavonski iseljenici osnivali su sa svojim sunarodnjacima iz drugih dijelova Slavonije svoja društva u okviru hrvatske iseljeničke zajednice, koje su uspješno djelovale. Slavonci su upozoravani preko novinskih članaka zbog nekontroliranoga iseljavanja, kako bi mogli proći kao iseljenici iz Like:
«Danas u Lici nema nikoga, nego žena, djece i staraca. Oni oru, siju, oni marvu pasu. Svi jedri, krepki i plećati momci, svi muževi u najboljoj snazi otišli su u na rad, preko Oceana. Tko se ne sjeća snažnih Likota, što su k nama u Slavoniju dolazili na rad sa svojim izvrnutim kožusima, ličkim gaćama i crvenom kapicom. Gdje su sada? Sve je - u Americi!» [18]
      Kolonizacija Slavonije sustavno se provodila od početka 20. st., od vremena Austro-Ugarske, za vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije do početka II sv. rata. Kolonizaciju je nastavila i NDH u II sv. ratu. Kolonizacija se ubrzava nako djelomične eksproprijacije velikih posjeda u Slavoniji, dakle već od 1921. god. a naročito od 1933/34. god. U propagandnog materijalu iz 1941. god. kojim se pozivaju ljudi iz pasivnih krajeva da dosele u Slavoniju, saznajemo kako se planira isušiti Jelas polje i Crnac polje. Planski su doseljavani ljudi iz Like, Bosne, Dalmacije i Hrvatskog zagorja. Nakon II sv. rata uslijedio je novi val kolonizacije Slavonije. [11]
      Značajka je u Ličana, bili oni Hrvati ili Srbi, da se vrlo rado naseljavaju u veća mjesta gdje lako dolaze do rada, te se i okućuju i stalno nastanjuju. U prvom redu to su Karlovac i Zagreb, to je neko vrijeme bila i Rijeka, a ona je to i sada, to su i Sisak i Petrinja, u Slavoniji osobito Brod, Vinkovci i Osijek, Nova Gradiška, Požega, Slatina i Đakovo. Od 1919. to je u jakoj mjeri i Beograd kamo je odselilo osobito mnogo Srba.
      Nešto vremena poslije 1918. bilo je iseljavanje iz Like vrlo jako. Izazvalo ga je uglavnom dijeljenje vlastelinske zemlje u Slavoniji, i to u kotarima virovitičkom, slatinskom, našičkom, miholjačkom, valpovačkom, osječkom i vukovarskom i donekle požeškom i daruvarskom. Dio tih zemalja dospio je u ruke naseljenika kupnjom, a veći dio službenom diobom. I prvim, a osobito drugim putem stekli su ih u velikom broju i lički naseljenici. Oni su u spomenutim kotarima načinili svoja velika naselja, u kojima se na plodnu tlu dobro razvijaju. Već u toj seobi poveći je broj Ličana dobio zemlje i u Vojvodini, gdje su nastala prva veća lička sela.[13]
      Iako je već to seljenje odvelo u naše donje krajeve mnogo ličkih iseljenika, seobe poslije 1945. učinile su to u još mnogo većoj mjeri. One su potekle u nekoliko smjerova. Najbliži je bio u Rijeku, kamo su se otputili Podgorci, Primorci od Senja i Krmpota, Brinjani i nešto Otočani. To je bila i najmanja seoba. Veća je bila ona u Karlovac, u Zagreb, Sisak i u krajeve Bjelovaru na istok i u Slavoniju. Tu su Ličani ulazili i u veće gradove, osobito u Brod, u Osijek i Vinkovce, i u sela, odakle su bili Nijemci iselili. Pored toga oni su useljavali i na druge posjede koje su mogli kupnjom ili službenim putem dobiti. Ličani su u većem broju selili i u Beograd gdje su uspješno dolazili do rada. Još u većoj mjeri došli su oni na posjede koji su ostali iza Nijemaca ili drugih iseljenika u Vojvodini. To je bila uređena seoba, u kojoj su Ličani stekli dobre kuće i unosne zemlje, staro obrađeno tlo, u krajeve gdje je bila razvijena i industrija u kojoj su se mogli uposliti. To je bilo i njihovo najjače iseljavanje koje je sa sobom povuklo tisuće i tisuće porodica, osobito iz srednje i južne Like.

---

    Slobodno je bilo iseljavanje u drugoj polovini 19. st. pa do 1906. god. kada je donešen zakon o iseljavanju s ciljem suzbijanja iseljavanja koje je poprimilo veliki opseg. Prvi zakon o imigraciji Hrvatska i Slavonija donijele su 1883. god. ali bez značanijeg utjecaja pa je ukinut 1901. god. U Ameriku se moglo useljavati na bazi američkog zakona o imigraciji od 03.10.1882. god. Prvi val hrvatskih isieljenika bio je oko 1848. god, kada je otkriveno zlato u Kaliforniji. Nakon krize 1874. procvala je moderna američka industrija koja je trebala puno radne snage.
    Prema statisitčkim podacima (prijavljeni vlastima) iz Hrvatske i Slavonije je 1900-1901. god. iselilo 17.815 stanovnika, 1901.-1902. g. 30.223 st., 1902.-1903. g. 32.892 st., 1903.-1904. g. 21.105 st. i 1904.-1095. g. 34.932 st. Drugi izvor kaže da se samo u Sjevernu Ameriku u periodu 1898.-1902. god. iselilo 73.967 stanovnika Hrvastke i Slavonije. Imamo podatke da je 1901. god. samo iz Slavonije iselilo 5426 st. a 1902. 8563 stanovnika. Razlozi iseljavanja su opći loši gospodarski uvjeti i zaostajanje u privrednom razvoju te se teško živjelo pod ugarskom vlašću. Slom bečke burze 1873. god. je gotovo uništio i ono malo industrije. Diobom obradive zemlje bila je ona jako usitnjena. U osamdesetim godinama je kriza uvjetovala iseljavanje Slavonije a dolazilo je do useljavanja Mađara i Njemaca kojih je do početka 20. st. doselilo oko 300.000. Razlog je bio što se u Mađarskoj za 2-3 jutra prodane zemlje u Slavoniji moglo kupiti 20-30 jutara. Također je bilo snažno useljavanje iz Bosne i Hercegovine, posebno u okolicu Broda i Županje. Tako se iseljavanjem Slavonije našlo slobodne zemlje koju su kupovali novi doseljenici.
    Prema američkim podacima od siječnja 1901. god. pa do srpnja 1902. god. uselilo je iz Hrvatske i Slavonij 48.161 useljenik. U Americi živi oko 300.00 Hrvata. 1903. god. Amerika je 1903. god. donijela novi zakon kojim se mora pri useljavanju platiti nekoliko dolara. Od tada useljavanje postaje sve kompliciranije. U Hrvatskoj i Slavoniji je 31.12.1903. god. prestao rad svih privatnih agencija za iseljavanje i formirana državni ured za iseljavanje. [17]

---

    Iseljavanje iz Slavonije od kraja 19. stoljeća doseglo je svoju kulminaciju od 1905. do 1910. godine, nakon čega opada broj iseljenika, posebno pred Prvi svjetski rat. Slaba isplativost obrade zemlje i sitnoposjedništvo, industrijalizacija i porast broja najamnih radnika, rapidno povećanje broja stanovnika, pojačana mađarizacija Slavonije velikomađarskim programom julijanske akcije preko željeznica i škola, stranački sukobi i idejno-političko raslojavanje slavonskoga stanovništva bili su uzroci iseljavanju.
    Slavonsko je iseljeništvo u početku uglavnom bilo usmjereno na rudarske krajeve, poljoprivredne krajeve te u velike trgovačke i industrijske gradove. Težak i naporan rad iseljenika bili su uzrokom brojnih nesreća, ako su imali uopće sreće nalaziti posao. Brojni razočarani iseljenici vraćali su se natrag u domovinu. Iseljenici koji su ostali u novoj domovini, često su uz pomoć katoličkih misija organizirali ne samo okupljanja kulturno-zabavnoga karaktera već i političko-interesnoga s brojnim organizacijama međusobne materijalne i financijske pomoći. U nekoliko generacija iseljeništvo Slavonije zadržalo se i ostalo živjeti u novoj domovini, dobivši državljanstvo i postajući punopravnim građanima svojih novih domovina.
    Od 1905. iseljavanje iz Slavonije bilo je sve brojnije, kako je to zabilježila osječka Narodna obrana, citirajući zagrebački Obzor: «u Banovini je zavladala opet prava manija za Amerikom, navlastito medju seljačkim svietom. Ljudi se bezobzirce zadužuju i rasprodavaju svoja gospodarstva, te nastoje, da odu preko mora. Na to ih sili težki položaj u kom se narod Banovine nalazi. Zlo ga bije od svakud, a pomoći nema od nikud.« Nadalje se napominje kako «izseljivanje iz Slavonije, vrlo jako raste iz dana u dan....stoga će se iznijet zakonski prijedlog da se stane na put tom izseljavanju.»
     Zbog velike migracije stanovništva unutar Austro-Ugarske monarhije, Hrvatski sabor je 1906. izglasao novu zakonsku osnovu o izseljivanju iz Hrvatske i Slavonije, koja je nastojala suzbiti nekontrolirano iseljavanje.7 Nedugo za istom zakonskom osnovom, Hrvatski sabor je izglasao i zakonsku osnovu o kolonizaciji.
    Mnogi su iseljenici, nemajući posla, živjeli vrlo bijednim životom, razočarani što su se odlučili iseliti: «Mnogi čovjek otidje u 7 sati na rad, ali ga već, nema živoga natrag, već ga mrtvoga odvezu u špital. Ima ih ovdje, koji hodaju po smetištu, pa traže, je li tko tamo hljeba bacio, da ne skapa od gladi. Vidite, da nije vriedno, da naši ljudi idu u Ameriku. Ima ih na tisuće koji bi natrag u domovinu, a nemaju s čime.»
    Tadašnje su slavonske novine izražavale zabrinutost, obljavljujući pisma slavonskih iseljenika, kao naprimjer pismo iseljenika iz Dalja: «Gjuro Korovljević iz Dalja, koji je nedavno otišao u Ameriku poručuje braći da tamo ne idu i ne misle da su plotovi ovdje opleteni kobasicama i da pečeni pilići padaju. Ako novac dadne čifutima i varalicama ostane bez njega. Putuje se uz slabu hranu u Ameriku sedamnaest dana, platite poštanski smieštaj a dobijete teretni od 240 kruna.»
    Kako je od 1907. u Americi nastavljena recesija, mnogi su slavonski iseljenici ostali bez posla. «Već je tisuće ljudi u Americi bez posla a tvorničari i dalje otpuštaju radnike. Ako se zima probavi namjeravaju mnogi osječki iseljenici vraćati se kući jer smatraju da su tamo teže prilike nego otkuda su došli.» Slavonski iseljenici pismima su objavljenim u novinama upozoravali da ljudi razmisle prije nego što se odluče iseliti. U osječkoj Narodnoj obrani objavljeno je pismo jednoga Čepinca kojemu je pisao prijatelj koji je nedavno otišao u Ameriku: «Kako me pitate za radnju je veoma zlo. Ja sam do sada već 9 tjedana bez posla. Nastala je takova kriza, kakove već nije bilo od godine 1893.
    Godine 1909. nastavljeno je iseljavanje iz Slavonije, iako smanjenim intenzitetom u odnosu na 1906. i 1907. godinu. Veliki problem za iseljenike bila je kontrola pri dolasku u Ameriku. Ako emigranti nisu zdravi, liječnici Emigrant Service šalju ih na Ellis Island prije odlaska kući, a tamo je: «tako grozno da onaj koji je tamo već bio, radije bi se skončao, nego da ga tamo još jednom odvedu. Svatko mora imati 10 dolara ili 50 kruna prilikom ulaska u Ameriku.
    Broj iseljenika po godinama bio je: 1909. g. - 13441 iseljenik, 1910.g - 15322 iseljenika i 1911. god. 7479 iseljenika. Većinom su iseljavali Hrvati muškarci. Žena je bilo 20-30%. Točan broj iseljenika nije moguće utvrditi jer se nije vodila uredna evidencija, a mnogi su putovali ilegalno. 1912. god. procjenjuje se da je bilo najmanje 250.000 Hrvata u SAD-u a najviše 400.000. [18]
    Naveli smo neke činjenice oko iseljavanja iz Slavonije i Hrvatske. Možemo zamisliti da je u Lici bilo samo još gore nego u Slavoniji.

---

Izvori:
[1] Enver Ljubović: Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave, Megrad, Zagreb 2003. god.
[2] Nikola Tominac: Stajnica i okolica, Zavičajni klub Stajnica Zagreb, Zagreb 2004. god.
[3] Hrvoje Salopek: Stari rodovi Ogulinsko-Modruško udoline, Matica hrvatska Ogulin, Centar za kulturu Ogulin, Hrvatska matica iseljenika Zagreb, drugo izdanje Zagreb 2000. god.
[4] Značenje prezimena Cindrić, internet stranica Moja baština, www.mojabastina.hr
[5] Značenje prezimena Luketić, internet stranica Moja baština, www.mojabastina.hr
[6] Josip Butorac: Stanovništvo Požege i okolice 1700-1950, JAZU, Zagreb 1967. god.
[7] Enver Ljubović: Senjska uskočka obitelj Rubčić-Rupčić, internet portal Hrvatski portal u Švicarskoj (rubrika Zanimljivosti), www.croatia.ch
[8] Enver Ljubović: Senjski uskoci i plemići Vukasovići i njihovi grbovi, Senjski zbornik broj 33, Senj 2006. god.
[9] Enver Ljubović: Grbovnik Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola, Senjsko književno ognjište, Senj 2007. god
[10] Sanja Lazanin: Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća, Institut za migracije i narodnosti Zagreb, Migracijske i etničke teme broj 23, Zagreb 2007. god.
[11] Ivan Balta: Kolonizacija u Slavoniji od početka XX stoljeća s posebnim osvrtom na razdoblje 1941.-1945. godine, Zavod za povijesne znanosti Zadar br. 43, Zadar 2001. god.
[12] Mirko Marković: "Slavonija" - Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden marketing, Zagreb 2002. god.
[13] Stjepan Pavičić: Seobe i naselja u Lici, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1962. god.
[14] Hrvoje Salopek: Ogulinsko-modruški rodovi, Matica hrvatska Ogulin, Hrvatska matica iseljenika Zagreb, Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović" Zagreb, Zagreb, 2007. [15] Milan Kranjčević: Švica, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac 2003. god.
[16] Jure Grčević (dovršio i obradio Milan Kranjčević): Kompolje - narodni život i običaji, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje 2000. god.
[17] Ivan Balta: Slavonski arhivski i novinski zapisi o hrvatskim iseljenicima u SAD od druge polovine 19 st. do 1905. god., Društvena istraživanja Zagreb broj 3, 2006. god. Zagreb
[18] Ivan Balta: Iseljavanje iz Slavonije pred prvi svjetski rat, Život i škola broj 13, 2005. god., Osijek
[19] Radoslav M. Grujić-Plemenski rječnik ličko-krbavske županije, 1917. god.
[20] Anka Simonović: O Brodskom Vinogorju, Brodska riječ, Slavonski Brod 2005. god.
[21] Marko Lovinčić, Kuchnik, pučki kalendar za 2008. god.
[22] Milan Kranjčević: Kompolje, Katedra čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac 1998.
[23] Željko Krpan: Popis prezimena u Belišću, 2009. god.