RAZNO


POVIJEST LIKE DO TURSKIH OSVAJANJA

  • Tračani i Japodi
  • Rimljani
  • Dolazak Hrvata - klasična povijest
  • Dolazak Hrvata, jezik i porijeklo - novi pristup povijesti
  • Iran - pradomovina Hrvata
  • Prva hrvatska država
  • Banska Hrvatska
  • Hrvati, Avari i Vlasi u Lici
  • Srednjovjekovna Lika
  • Ličke župe
  • Gacka župa
  • Krbavska župa
  • Buška župa
  • Lička župa i Kasezi
  • Lapačka župa
  • Nebuljška župa
  • Župa Modruš
  • Župa Brušani
  • Glagoljica
  • Tiskara u Kosinju
  • Ostalo o srednjovjekovnoj Lici
  • Krbavska bitka 1493. god.

  • Tračani i Japodi
          Tračani su naseljavali područje od Jadrana pa do Crnog mora. Njih su potisnuli Iliri. Utjecaj Ilira je dominirao na zapadnom dijelu Balkana a utjecaj kulture Tračana je ostao na istočnom dijelu Balkana. Tako je već u ta stara vremena potojala kulturološka podjela. Ima i nešto drugačijih mišljenja o Tračanima i Ilirima:
    Da Antunović, Katančić i Rajić ne bi bili jedini u svojim pretpostavkama navest ćemo još jednog znanstvenika koji ima slične stavove a to je Kazimir Šulc koji je u svojoj studiji naveo: “Iliri i Tračani nisu mogli da budu tuđi jedni drugima ni za kakav način, jer su oba roda istoga porijekla, a osim toga takođe imaju iste običaje i uređenje i poštuju iste bogove. Izgleda uistinu, da su nazivi Tračanin i Ilir dva imena jednog istog roda, čije su ime drugačije upotrebljavali Grci, a drugačije Rimljani”. Naime, čitavu sjevernu zemlju (tj. cijelu Evropu sjeverno od Grčke), u kojoj su živjeli Tračani i Iliri, stari Grci su nazivali Trakijom, dok su istu tu zemlju drugi kasnije nazivali Ilirijom. Dodajmo još da nije bez osnova hipoteza gospodina Šulca, i ne samo njega, da su ti "misteriozni Trako-Iliri bili antički Slaveni. Trakoilirska podloga se nazire i kroz religijske običaje, one prije kršćanstva i one od kršćanstva adaptirane. [4]
          U antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi (Japudi, Japidi), čija se kultura počinje razvijati u kasno brončano doba u 11. stoljeću prije Krista. Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku. Bili su nomadski stočari, a sudeći prema svemu, bili su tipični dinarski gorštaci. Središte njihove kulture prostiralo se na području današnje Like, Gacke, Krbave i Ogulinsko-plašćanske udoline. Živjeli su još na području Gorskog kotara, Pounja i Primorja. [2]
          Antički pisci navode grad Metul kao prijestolnicu Japoda. Kao veliko središte spominje se i Arupij (Arupium) čiji su ostaci u Prozoru. Gdje se točno nalazio Metul nije pouzdano utvrđeno. Najviše povjesničara smatra da je bio na gradini Viničica kod Josipdola. [3]
    Kultura obrade bakra i pravljenja izuzetno bogatog nakita (posebno se ističe nakit od jantara i stakla) doživjela je puni procvat u vrijeme starijeg željeznog doba (8 - 5 st.p.n.e.). U bogatim nalazima posebno se ističu prekrasno obrađena oglavlja i japodske kape, koje etnolozi drže da su preteče današnje crvene muške kape sa kratkim resama dinarskog tipa. Japodi bijahu podijeljeni u više plemena. Spominju se poimence Moentinci, Arupinci i Posenci.

    Ilirski grob kraj Kosinja s kraja 8 st. p.n.e.

    Japodski nakit od jantara
    Rimljani
          Ovaj mir i život Japoda traju sve do pojave Rimljana s kojima Japodi vode ogorčenu borbu skoro 300 godina, sve dok ih car Oktavijan nije porazio 35. godine prije Krista. Od zemje Japoda stvorena je rimska pokrajina Ilirika u kojoj su Japodi zadržali i dalje svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. .
          Počinje proces romanizacije, opismenjavanja, gradnje cesta i naselja. Za vrijeme rimske vlasti posebno je razvijan grad Arupium (Prozor), koji se je kao središnje naselje na području današnje Gacke i Like nalazio na važnoj rimskoj cesti koja je vodila prema Grčkoj (Tarsatica - Senia- Arupium - Ladera).
          Rimljani su ovamo donijeli pismenost, svoje uredbe i običaje. Počeli su graditi nova naselja, ceste, mostove, putne postaje i druge objekte. S vremenom, zemlja Japoda sasvim je izmijenila svoju prvobitnu sliku. Od toga vremena javljaju se iz Japodije i prvi epigrafski spomenici koji kazuju da je proces romanizacije Japoda tekao prilično brzo.
          Rimljani su za potrebe vojske izgradili saobraćajnice koje će poslije doprinijeti razvoju Like. Najpotpuniju informaciju o tome pruža glasovita Peutingerova tabla. Jedna trasa ceste ide od Senja a druga od Knina a spojene u lapačkoj dolini idu dolinom Une na sjever. Druga trasa ide preko Perušića i Gospića prema Solunu – to su današnji nazivi mjesta. Kod Cvituše je bila rimska postaja.

          Nakon propasti Rimskog carstva, "Sclavi ili Goti" su se, prema Tomi Arhiđakonu, nakon doseljenja naselili u brdovitim krajevima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom odgovaralo prijašnjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno kasnijem području Like, Gacke i Krbave (pored ostalog).
          Doseljeno stanovništvo se stopilo sa starosjedilačkim. Novac Istočnih Gota pronađen je Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini, Istri i Posavini. Izgleda da su se Goti prvo naselili na području Japoda. Neki lingvisti smatraju da je riječ Gacka (Gaćani) dolazi od Gota. Ima teorija po kojoj su se ostaci Gota zadržali u Gackoj dolini koja se nazivala Gotska zemlja. Stapanjem sa novim hrvatskim pridošlicama, te stanovnike su nazivali Gotjani. Franački izvor je zabilježio naziv Guduscani. [2]

    Dolazak Hrvata - klasična povijest

    Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran

          Do većih promjena dolazi raspadom Rimskog carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati koji uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. U područje Velebita i Like, odmah po dolasku Hrvata učvršćuje se ovdje prva hrvatska država kao nacionalna župa pa se i narodna predaja iz tih vremena najživlje sačuvala u podvelebitskom kraju. Iz Like je potekla i priča (legenda) o dolasku Hrvata na jug pod vodstvom petero braće i dviju sestara. Čak i imena, koja se po predaji spominju, nalaze u nazivima nekih mjesta u Lici. Tako se KLUKAS sačuvalo u imenu sela KUKLJIĆ kod Metka, za ime LOVELOS postoji selo LOVINAC, za KOSENCES selo KOSINJ, na MUHLA selo MUHLJIĆ kod Perušića, za HROVATOS ime HRVAT, TUGA - zastupnica je plemena TUGOMIRIĆA u Karlobagu, BUGA-zastupnica je BUŽANA oko Perušića. Sva ova imena tako su stara da gotovo napadno ukazuju kako predaja uz staru topografiju može da krije djelić jedne zaboravljene istine.
          Godine 679. papa Agaton blagosljivlja Hrvate pa su tako Hrvati u novoj domovini postali dio kršćanske zajednice, a crkva je u to vrijeme značila prosvjećenost i znanost.
          Velika seoba Južnih Slavena i dolazak na Balkan, pa tako i Hrvata je klasična povijest. Povjesničari se spore oko pradomovine južnih Slavena, porijekla imena Hrvat i da li je uopće bilo seobe sa sjevera? Kada su doista Slaveni došli na Balkan? Kako je nastao naš jezik i kako su nastali Hrvati kao narod? Tko su bili Iliri, Japodi, Goti itd? Na ta i slična pitanja na ovim stranicama nabrajamo samo natuknice. Toplo preporučujemo pričitati knjigu Povjest Hrvata devetoga stoljeća [2].
          Neka istraživanja pokazuju da su se Slaveni doselili na prostor Alpa u prvom st.n.e. Izgleda da su živjeli i na drugim prostorima, na liniji Lika - Dubrovnik. Druga velika i opće poznata seoba bila je u petom, šestom i sedmom st. naše ere, ali nije dokazana?. [2]
          U historiografiji, usprkos mnogobrojnim pokušajima, nitko nije uspio dokazati da je na sjeveru Europe postojala Bijela Hrvatska, a pogotovo ne neprekidno od sredine VII do sredine X stoljeća. Nema spomena o postojanju Bijele Hrvatske tijekom cijeloga srednjeg vijeka nigdje u Europi, dakle ni na prostorima današnje Češke i Poljske. Analiza podataka iz DAI ("De Administrando imperio") o Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru Europe dokazuje da je ta Hrvatska na tom sjeveru izmišljotina. Etnos nazvan Hrvatima mogao je doseliti za Heraklija u prvoj polovini VII stoljeća, ali je teško vjerojatno da je tada doselio iz neke Bijele Hrvatske sa sjevera Europe jer nema dokaza da je ona tamo postojala, a da su Hrvati tu i postojali nisu mogli u to vrijeme odatle zbog Avara doseliti. [2]
          Tako su najnovija domaća i strana povijesna, arheološka i, prije svega, filološka istraživanja pomogla da bez velike tuge potpuno napustimo stare i neprihvatljive teorije o doseljavanju i pradomovini Hrvata i Srba. Bela (Vela) Hrvatska i Bela (Vela) Srbija nisu se nalazile na dalekom sjeveru, nego ovdje kod nas u našim dinarskim planinama i odatle su se i Hrvati i Srbi dalje razmilili po Evropi.” N. Klaić je u svom posljednjem radu pred smrt locirala pradomoinu Hrvata između Velebita i Gvozda i odatle su, prema njezinom mišljenju, Hrvati pred Avarima ili s njima otišli u drugoj polovici VI stoljeća, a onda su se ti Hrvati iz Karantanije doselili u Dalmaciju od 821. do 822. godine.
          Zaključak o doseljenju Hrvata prema priči u DAI: “Velika Hrvatska” nije nigdje postojala. Taj je pojam nastao kao plod prevoditeljskog neznanja grčkog jezika u spisu DAI. Postojala je samo Stara ili Bijela Hrvatska i to (negdje) na prostoru Krbave, Like i Gacke, odakle su Hrvati širili svoju vlast i ime. Moguće je i doseljenje Hrvata s europskog sjevera na Balkan, ali se ono nije moglo dogoditi za cara Heraklija u prvoj polovini VII. stoljeća.
          Kratki smisao pisanja Toma Arhiđakona o podrijetlu i doseljenju bio bi ovaj: U zemlju nekada nazivanu Kuretija došlo je s europskog sjevera u doba Totile, dakle sredinom VI stoljeća, sedam ili osam (ratničkih) skupina “Goto-Sklavi(na)”, arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti su se doseljenici nastanili na sjeveru od “Dalmacije”, u kontinentalnom dijelu, koji je po njihovu doseljenju nazvan Hrvatska. Oni su se s vremenom stopili sa starosjediteljima (Snacima) u jedan narod, s jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.
          Prirodno je postaviti pitanje tko su bili ti “rari coloni Snati (=Snaci)” koji su igrali veliku ulogu u vrijeme hrvatske narodne dinastije“. ‘Septem vel octo tribus’ Tome Arhiđakona od VI/VII stoljeća do kraja XI umnožilo se na dvanaest rodova, plemenitih i viših nad čitavim ostalim narodom. Među njima bilo je jedno i Snaci koji su se nametnuli za vodeće u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, očevidno superiorniji, kulturnim i socijalnim položajem kao vještiji i sposobniji, zacijelo u svakom ogledu makar i primitivnog života, uspjeli da se akomodiraju novim prilikama.
          Šižgorić u svome djelu O smještaju Ilirije ovako (u hrvatskom prijevodu) piše: “Najuglednijom među ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kaže Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom gradu Delminiju, kako svjedoče Apijan i Plinije u djelu Glasoviti muževi. Ta pokrajina Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod (?) i da jedni od njih ne žive, kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kaže Lukan: ‘uzdajući se u narod Kureta’, a ti se obično nazivaju Hrvatima. [2]
    Dolazak Hrvata, jezik i porijeklo - novi pristup povijesti
          Klasični pristup povijesti kaže kako su Slaveni doselili u velikom broju i asimilirali starosjedioce itd.. Kritički pristup povijesti postavlja pitanje kako su neuki barbari sa sjevera prešli 1500 km u tako velikom broju i sve podjarmili. Nešto tu ne štima. Povijesni izvori govore o nastavljanju života na prostorima gdje su došli Slaveni po Dalmaciji a ne istrebljivanju domorodaca. Izgleda da su Slaveni došli u puno manjem broju nego što se predpostavljalo, ako su došli. Zaključimo kako o doseljavanju Slavena postoji još puno nepoznanica. Tu možemo dodati i samo ime Slaveni. U pisanim izvorima poznato je ime Sclavini kojim se nazivaju svi narodi koji žive na Balkanu. Drugi povijesničari navode da se pod nazivom Sclavia krije pojam za zemlju. Bilo kako bilo, u petom stoljeću na našim prostorima nepobitno su na povijesnu scenu stupili Sclavini. [2]
          Pogledajmo malo rezultate genetičkih ispitivanja koja bacaju sasvim novo svjetlo na nastanak jezika, naroda i starost naroda a u skladu su s antropološkim istraživanjima. Struktura haplotipova (haplogrupa) otkrivenima na uzorcima ljudi iz Hrvatske i na Hrvatima omogućava zaključak da je velika većina predaka današnjih stanovnika Hrvatske na povijesno hrvatsko područje pristigla prije i tijekom neolitizacije (do prije 7.000 godina).
          Rezultati genetičkih istraživanja omogućavaju pretpostavku da je među starosjedilačko paleolitičko i neolitičko stanovništvo već oko 2.000 god. p.n.e., a pogotovo poslije otprilike 900. god.p.n.e. počelo pristizati stanovništvo s područja ruskih i ukrajinskih stepa s haplogrupom R1a. Mutacija kojom je nastala haplogrupa R1a dogodila se prije 10.000 god. u južnoruskoj stepi. Pridošlice sa sjeveroistoka formirale su Daljsku grupu, grupu Martijanec-Kaptol, Kalopijane, Budinjak grupu i naposljetku Japode. Značajan utjecaj stanovništva pristiglog sa sjevera bio je na području Histre, Liburna i Slovenije, a izgleda znatno manje na području Dalmata i srednje Bosne. Etnički sustav balkanskog pučanstva na prostoru između Neretve, Drine, Dunava i Jadrana bio je po etničkom sastavu za oko tri četvrtine isti u antičko doba kao i danas. Nebalkanski čimbenici tome stanovništvu samo su mijenjali ime, Veneti, Iliri ili Sklavini.
          Puka je nacionalna taština kada se tvrdi i vjeruje da su Hrvati i Srbi poslavenili Balkan, da su nametnuli svoj slavenski jezik i slavensko ime. To godi čuti, ali je teško dokazati. Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati su nametnuli samo svoje ime i bili organizatori formiranja države. Šaka ljudi se može nametnuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane, ali je ne može nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanju asimilacije broj je odlučan. Manjina se može dugo opirati utjecaju većine, ali na kraju uvijek većina apsorbira manjinu.
          Postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili jedini Slaveni u ovim pokrajinama, uspjeli svoj jezik nametnuti mnogobrojnijim starosjediteljima. Tako se što nije dogodilo nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Zašto bi Hrvati u tom pogledu bili iznimka? Budući da su oni (starosjeditelji) prema došljacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su živeći stoljećima zajedno u istoj državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja. Slijedi zaključak da je hrvatski narod poput većine europskih naroda nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajača. Hrvati su kao organizatori države toj novoj državi, jeziku i narodu dali svoje nacionalno ime hrvatsko.[2]

    Zapadna Hrvatska početkom 9 st.

    Iran - pradomovina Hrvata
          Podrijetlo imena Hrvat tumači se različito. Ima mišljenja da ono u početku nije imalo etničko, nego društveno, odnosno statusno značenje. Znanstvenici se danas slažu da ime Hrvat nije slavenskoga podrijetla, a mnogi jezikoslovci smatraju da je staroiranskoga postanka. Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo. Od imena H(u)R(a)VAT nastao je tijekom više od dvaju tisučljeća danas ustanovljeni oblik imena Hrvat. To davno huravatsko (hrvatsko) kraljevstvo u povijesnim se izvorima nazivalo različito: u Hetita i Medijaca Mitani, u Egiđćana Naharain i Naharina ("Zemlja na rijeci", "Porječje"), u asirsko-babilonskim zapisima Hanigalbat. Prostiralo se od Tigrisa do Sredozemnog mora i od gornjeg toka rijeke Habura do sirijskih granica Egipta, a u XV.st.pr.Kr bila je velesila na Srednjem Istoku. Na zapadu današnje Sirije, a sjeverno od Tiberijskog (galilejskog) jezera, gdje se nekada prostiralo Kraljevstvo Huravat, na obali Sredozemnoga mora postajao je sve od arapskoga osvajanja toga područja u VII.st.po Kr. grad imenom Arvat (Hrvat). Većinsko stanovništvo Kraljevstva Huravat bili su Huriti (Huri, Hari, Hori, Horiti), koji su se mirnim selidbama preko današnjega Kurdistana doselili iz kasnije Armenije u Mezopotamiju. Vodeći sloj bili su indoeuropsko-arijski konjanički ratnici i osvajači zvani Mariani (i naši stari neretvanski pomorski ratnici u latinskim se ispravama IX.st.po Kr. zovu Mariani). Taj se vladajući sloj nazivao Mitani, pa je često i Kraljevstvo Huravat nazivano država ili zemlja Mitani. Arijski Mitanci vjerojatno su dojahali u Mezopotamiju preko Irana iz svoje arijske pradomovine, koja se nalazila u području Kaspijskoga mora (jezera). U tom području i danas postoji mjesto koje se zove Kyzil Arvat (Crveni Hrvat). Mitanci su među Hurite unijeli djelotvornu poduzetnost, koja im je nedostajala, što je urodilo stvaranjem nove velesile na Srednjem Istoku. Ime Huravat (Hrvat) nastalo je, po svemu sudeći, od imena Hurit, a zabilježeno je i na području Kavkaza. Biblijske knjige Staroga zavjeta spominju Horite u Palestini. Anglosaksonski kralj Alfred Veliki (871.-901.) u prijevodu Orosijeve "Povijesti svijeta" rabi za ime Hrvati naziv Horiti.

    Zapis kralja Tušrate (1420-1400 p.n.e.)
          U današnjem Iranu postoji pokrajina Horati, za koju se tvrdi da bi mogla biti pradjedovina Hrvata. U današnjem Afganistanu, preko kojega su Huriti zacijelo prošli na svom putu u Mezopotamiju, jedna skupina stanovnika govori jezik koji sami Afganistanci nazivaju hrvatski (u francuskom: le croate). U pismohrani glavnoga grada hetitskoga kraljevstva Hatuša (danas tursko selo Bogazköy u Maloj Aziji) sačuvane su pločice na huritskom (prahrvatskom huravatskom) jeziku; među ostalim tekstovima napisanim na tim pločicama nađen je i ulomak prijevoda na pretpostavljeni prahrvatski jezik sumersko-babilonskoga epa Gilgameš (junak toga epa Enkidu nosi vladarski naslov ban).
          Već prije Kristova rođenja Hrvati se šire od Crnoga mora prema Karpatima i Podunavlju. Grčki zemljopisac Ptolomej zabilježio je u II.st. na svom zemljovidu da se Hrvatska, koju on naziva Sar-Madi, tada protezala od Crnoga mora do Visle nad Karpatima i do ušća Dunava na jugu. Iz Ptolomejeva naziva Sar-Madi neki znanstvenici zaključuju da su na tom području živjeli Hrvati koji su došli iz stare Medije odnosno staroiranske Harahvatije. Na temelju onoga što pišu ruski jezikoslovci i povjesničari može se zaključiti da su iza Karpata, od Visle do Dnjestra, na gotovo osam stotina kilometara, do VI. st. živjeli samo Hrvati.
          Na području crnomorsko-zakarpatske Hrvatske većina stanovnika govorila je hrvatskim jezikom, što dokazuje i mjestopisno nazivlje. Tako je Ptolomej Karpate zvao Sarmatskim (Hrvatskim) gorama (ime Karpati dolazi od imena Hrvati), a staronordijska "Hervararsaga" Hrvatskim gorama. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet zakarpatsku Hrvatsku naziva "he megči Hrobatia" (čitaj Hrovatia) odnosno Velika Hrvatska, a Hrvate Hrobi (čitaj: Hrovatoi). Porfirogenetova Bagibareia (staroiransko-hrvatski: Bagi-baria, Bogonosna gora) bila sveta gora Velikih Hrvata.
          Usto se za potkrijepu hrvatsko-iranskih veza navode i sljedeći dokazi: uporaba nekih termina (npr. ban) kojh se korijen nalazi u staroiranskom jeziku; hrvatski narodni grb s crveno-bijelim kockama koji da je donesen s iranskih prostora, označavanje strana svijeta iranskim načinom (npr. crvena boja za jug - Crvena Hrvatska; bijela boja za zapad - Bijela Hrvatska itd.). [3]
          Skupine Hrvata vjerojatno su počele dolaziti na Balkan već od II. tisućljeća prije Krista, a veće skupine njih došle su oko godine 1200. pr.Kr. zajedno s Ilirima ili nešto nakon njih. Na područjima gdje danas žive Hrvati, osobito na obalama Jadranskog mora, Herodot nalazi Hrvate u V. st. pr. Kr. Jaku nazočnost Hrvata u I.st. po Kr. jezikoslovci bilježe u savsko-dravskom međurječju, u današnjem ličkom dijelu Hrvatske, u južnoj Hrvatskoj na pravcu Lika-Dubrovnik i na širem dubrovačkom području. Od V. st. pa do početka VII. st. Hrvati se na današnja hrvatska područja doseljavaju u većim skupinama. Na području Bačke i Baranje posvjedočena je nazočnost Hrvata prije godine 453. Od I. st. po Kr. teče neprekinuta linija hrvatskih naselja od sjevera (današnja Slovačka, Češka, Poljska) preko panonsko-podunavske nizine i ličke visoravni prema jugu sve do današnjeg Dubrovnika i Boke Kotorske. Tu hrvatsku liniju tek u IX.st. presijecaju Madžari.
          Toma Arhiđakon, koji je u svojim rukama imao izvorne kataloge (popise, povelje) i pontifikalne (biskupske) ljetopise salonitansko-splitskih (nad)biskupa iz VII. i VIII.st., piše u svojoj Kronici da je u gorovitu djelu današnjih hrvatskih zemalja Hrvatska postojala davno prije dolaska zakarpatskih Hrvata. "U tu Hrvatsku" kaže on, "došlo je od poljskih strana sedam ili osam plemenitih rodova, poprskanih arijanskom kugom, i u njoj su se nastanili. Pomiješali su se, dakle, ti narodi i postali su jedan rod, slični po životu i običajima, jednoga govora. Počeli su, pak, imati vlastite knezove."
          Kako navode svjetske povjesnice, prahrvatski su Huriti odigrali važnu ulogu u kulturnoj povijesti čovječanstva kao sjajni posrednici među drugim narodima u prometu ideja. Duboko prožeti sumerskim predajama, oni su te predaje predali drugim narodima, nadaleko proširivši najveću civilizaciju koju je čovjek do sumerskoga razdoblja bio stvorio. Tako su pomogli da se trajno održe mnoge sumerske tečine. No Prahrvati nisu bili samo posrednici, nego i stvaratelji tih dobara. Uveli su u ratnu uporabu konje i bojna kola, što je izazvalo prevrat u načiu ratovanja. Prahrvat Kikkuli iz mezopotamskog Kraljevstva Huravat napisao je glasovito i po obujmu golemo djelo o uzgoju konja; stručne huravatske (prahrvatske) izraze iz tog djela o konjogojstvu preuzeli su Hetiti i drugi tadašnji narodi. [4]
    Opširnije na Hrvatska povijest

    Prva hrvatska država
          Pojavom Slavena nastao je na našim prostorima proces izrastanja starohrvatske kulture na elementima ilirsko-rimske kulture što dokazuju povijesni nalazi grobnica, nastavak graditeljstva, privrede sl. Starosjedioci su bili Iliri, Goti i latinsko stanovništvo. Danas je jasno da su srednjovjekovni Hrvati nastali stapanjem došljaka s mnogobrojnijim starosjediocima. Koliko je kojih bilo? Multidisciplinarna, posebno antropološka i genetička, istraživanja nepobitno su dokazala da u današnjih Hrvata prevladavaju geni prapovijesnih starosjeditelja. To znači da je hrvatski narod nastao u svojoj današnjoj postojbini i to stapanjem zatečenog pučanstva s malobrojnim doseljenicima.[2]
          Hrvatska povijest na Balkanu počima u doba stapanja prvobitne skupine hrvatskog naziva s Japodima, Liburnima i Dalmatima. Hrvati su iz zavelebitske hrvatske pradomovine na Balkanu mogli s Francima u IX st. zavladati jadranskim priobaljem, odnosno prostorom Dalmata. [2]
           Prema poglavlju XXX "De Administrando imerio" zemlja Hrvata proteže se od Cetine do grada Labina, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom i Likom. Područje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu i Primorje.
          Nije isključeno da su početci hrvatske države povezani upravo s područjem Like i Krbave. Tomu u prilog govori između inog i činjenica da je hrvatski knez Borna (Borna je dux Dalmatie atque Liburnie ili dux Dalmatie ili dux Guduscanorum ) s početka 9. st. prije nego što je prešao planinu Velebit bio poznat kao Dux Guduscanorum, tj. knez Gačana (iz doline rijeke Gatske). Iz Gacke se knez Borna proširio na južna područja, a stvaranjem Hrvatskog kraljevstva na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije, Gacka i Lika gube na značaju. Osim toga, pored gradića Smiljana pronađeni su ostatci hrvatskoga pletera s početka 10. stoljeća. U petom retku najvažnijieg spomenika rane hrvatske pismenosti s konca 11. st., Bašćanskoj ploči, kao svjedoci spominju se župan Desimir iz Krbave i Martin (Mratin) iz Like. [2]
          U južnoslavenskim zemljama grbovi se najprije javljaju na kamenitim spomenicima primorskih i istarskih gradova (Baščanska ploča, zvonik sv. Lucije u Jurandolu kod Baške, Otok Krk u XI. stoljeću), zatim u Sjevernoj Hrvatskoj, a koncem XIII. stoljeća javljaju se i grbovi hrvatskih plemića Šubića. Uporaba grbova kao obiteljskih i rodovskih simbola prodrla je iz sjeverne i južne Hrvatske u Bosnu u XIV stoljeću putem banova iz kuće Kotromanića, u Hercegovinu u XV. stoljeću.
    Trpimir
    Kameni ulomak oltara s imenom kneza Trpimira je najstariji pisani spomenik s imenom nekog hrvatskog vladara. Otkopan je 1891. god. u Rižinicama kraj Klisa.

    Pleterni reljef na krstionici iz 11 st.
    Banska Hrvatska
          Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. “Lika i Krbava sa Kninskim poljem je jak prirodni uvjet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom.”, napisao je Iso Kršnjavi.
          Značajno je da prvi poznati hrvatski knez nosi titulu dux Guduscanorum, što bez sumnje znači da je nosilac pokreta za ujedinjivanjem one političke jezgre kojoj još nepoznati nastavljač 30. poglavlja u De administrando imperio daje posebno mjesto. To je »banska Hrvatska« ili tri banske županije: Lika, Gacka i Krbava. I ne čini se slučajno da je planinska Hrvatska u času kad je trebalo odlučiti hoće li se politička samostalnost žrtvovati novoj i većoj kneževini napustila svoga kneza, smatrajući da je cijena koju Franci od njihova kneza traži prevelika.
          U djelu "De Administrando imerio" (DAI), autor Konstantin VII Porfirogenet opisuje teritorij banske Hrvatske ovako: “Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livnu u Bosni), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku, a Ban, njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. Anali Franačkog kraljevstva sadrže podatke objašnjavaju pojam te banovine. U njima se pominje Borna (oko 818-821), knez Guduščana, koji su nesumnjivo živjeli na prostoru današnje Like.
           U djelu DAI opisuje se teritorij banske Hrvatske ovako: "Od Cetine pako rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se Primorjem do medja istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pako kod Cetine i Hlijevna zemlji Srpskoj, jer zemlja srpska sučelice je sa svijem ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj.” U ovom spisu posebno se izdvajaju Lika, Krbava i Gacka, kao jedinstveni prostor kojim vlada hrvatski ban i koji se može smatrati jezgrom hrvatske države. N. Klaić ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom srednjem vijeku činili s Likom, Gackom i Krbavom jednu cjelinu, a to su “po svoj prilici i Bužane ili Buže, Modruš, Drežnik, Nebljuh, Srb na Uni i Lapac”.
          Ova Porphyrogenitusova banska Hrvatska savršeno odgovara teritoriju koji opisuje Hrvatska kronika, također kao posebnu banovinu, a koja se naziva Bijela Hrvatska. [2]
          Sklavi(ni) su iz gotske Liburnije i to Like, Krbave i Gacke doseljavali na teritorij Dalmata najranije od početka IX. stoljeća, u doba franačke ekspanzije na istočno-jadranskoj obali, što se očituje i u tadašnjem razgraničivanju između doseljenih Hrvata, starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradićima. Doseljenici s teritorija Gacke, Like i Krbave, kada su došli na teritorij Dalmata, nazivani su i od starosjeditelja Sklavi(ni)ma, jer su ih tako i drugi nazivali. Taj dolazak novoga stanovništva među Dalmate, zbio se u doba proširenja franačke vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne, kneza Liburnije i Dalmacije. Ti su Sklavi(ni) došli na teritorij Dalmata, dakle i u splitsku okolicu, uz franačku suglasnost u prvim desetljećima IX. stoljeća. [2]
          Iz stilizacije franačkih izvora očito je da su u drugom desetljeću IX. stoljeća na teritoriju Dalmat(in)a živjeli: 1. doseljavani Hrvati (Sklavini), 2. Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), i 3. u zaleđu neromanizirani starosjedioci Dalmati(ni).
          Hrvati su se oslobodili Franaka u doba Mojslava (vjerovatno vladao do 839.). Rat Hrvata protiv Franaka, koji navodi Porphyrogenitus, trajao je sedam godina i mogao se dogoditi u Dalmaciji, a ne u Panoniji.

    Crkva sv. Križa u Ninu iz 11. st. (snimio Z. Grčević, 2002. god.)
          Prvo crkveno središte za Hrvate u Liburniji, osobito po dolasku Franaka, bilo je u Ninu. Doseljenjem Hrvata od drugoga desetljeća IX stoljeća na dalmatski teritorij hrvatski se vladar zadržava (vršeći vladarsku vlast) u Bijaćima, Klisu, Ninu. Međutim, glavno vladarevo političko sjedište (gdje se najduže zadržavao i tijekom cijelog IX stoljeća) bio je Knin. Hrvatski je vladar iz toga grada mogao sigurnije vladati Liburnijom i Dalmacijom. Iz Knina se pokušavalo i pokatoličavati Hrvate u Gackoj, Lici i Krbavi. To je razlog postojanja više crkvenih objekata (crkava i samostana), koji se grade na kninskom području u Trpimirovo doba, kao i tijekom cijeloga IX. stoljeća.
          Hrvati Like, Krbave i Gacke nisu bili pokatoličeni ni u devetom stoljeću jer se u DAI banska Hrvatska opisuje kao nekrštena za razliku od pokrštene županijske Hrvatske. U gl. XXX. DAI u istočne dijelove ranosrednjovjekovne Hrvatske navode se tri županije: Livanjska, Plivska i Pset.
          Prihvačanjem kršcanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti. O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proroćanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršcanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje". [4]

    Crkva sv. Spasa iz 9. st., na vrh Rici, Cetina

    Crkva sv. Nikole iz 12. st. u Prahuljama kraj Nina (snimio Z. Grčević)
          Etnolog Aleksandar Gahs ističe da se spomen na boga Vida sačuvao sve do danas i u našim narodnim pjesmama i običajima, te da je to znak da su i Hrvati prije pokrštavanja kao vrhovno božanstvo štovali Vida. “Uspomena na Svetog Vida sačuvala se sve do danas i u našim narodnim pjesmama i običajima, i to pod imenom Sutvida ili Vida. Iz ostataka kulta boga Vida može se zaključiti da je Vid bio bog vidovidosti i liječenja od raznih bolesti, a ne samo očnih, kako misle neki autori. Na otoku Pagu ostaci Vidova kulta sačuvali su se sve do u drugo desetljeće XX. stoljeća.
          Prvobitni Vidov dan zamijenio je Ivandan. Kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima, narodno praznovanje nije imalo veze s kršćanskim.
          Ivandan je bio veliki narodni praznik, jedan od najvećih u ljetnjoj polovini kalendarske godine. Bilo je široko rasprostranjeno shvatanje da se u vrijeme praznika događaju natprirodne svemirske pojave. Vjerovalo se da sunce tri puta zastane i zaigra na svom putu preko nebeskog svoda. Zabilježeno je i vejrovanje da se uoči Ivandana nebo tri puta 'otvara'. Tada – kažu predanja – nastaje vrijeme čuda. No glavno obilježje tog praznika predstavljalo je, bez sumnje, paljenje obrednih vatri. Činili su to zato da bi se zaštitili od bolesti, od zlih utjecaja svake vrste. S istim ciljem se i stoka provodila preko zgarišta. Na Ivandan se bralo i određeno bilje kome su se pripisivala magična svojstva. Na ovaj praznik je pored vatre i bilja, značajnu ulogu imala i voda. Imala je, mislilo se, i slična zaštitna i ljekovita svojstva. Zato je o Ivandanu bilo obavezno i ritualno kupanje. Kupanje i umivanje se smatralo zaštitom od bolesti: bolesni bi ozdravili, a zdravi se bolesti nisu morali plašiti. Ovaj praznik potječe od starosjedilaca Balkana i nije izvorno krščanski.

    Krunidba kralja Dimitrija Zvonimira (1075.-1089.)
          A. Horvat je nabrojila 85 lokaliteta u kojima je našla ostatke crkvene arhitekture. “Pojam Like ovdje ću uzeti u širem smislu riječi, obuhvatajući teritorij župa Dalmatinske Hrvatske: Krbavu, Liku i Gacku. One su na kulturnom području zbog geografske izoliranosti imale svoj zasebni tok razvitka... Akcija, u kojoj se tragalo za stećcima, pokazala je da je i u ličko-krbavsko-gatačkom kraju bio raširen običaj sahranjivanja u svoju 'didinu', pod teško monolitno kamenje, no da su ti nadgrobni spomenici – stećci, naše dane dočekali u vrlo prorijeđenome broju. 'Crkvina', 'Crkvište', 'Crikvica' ili 'Klisa' (od ecclesia). Takvi nazivi čuvaju spomen da se tu nekoć nalazila sakralna građevina, koja je mogla biti župna ili samostanska crkva ili kapela. Mjesto nekadašnjeg samostana narod ovdje obično nazivlje 'Kloštar'. Neke pak od tih građevina ne spominju historijski izvori, pa smo doznali za njih u času kad smo obilazili teren. U tim su, dakle, lokalitetima obuhvaćene mnogobrojne crkvine, crkve u ruševnom stanju kao i one koje su pod krovom, a koje su nastajale tokom Srednjeg vijeka do turskog zauzeća velikog dijela tog područja, tj. do u 16. stoljeće. To je uvid u sačuvane ostatke nekadašnje bujne djelatnosti u cvatućoj pokrajini, koju su redom postepeno napuštali nosioci kulturnih tekovina nakon razarajućih turskih prodora. Kraj oskudnih podataka koji postoje zasad je zaista teško reći kada su nastajale te brojne crkve na području Like. Nešto konkretnije o tom govori nekoliko ukrašenih kamenih fragmenata. Da je tu, u starohrvatsko doba, bilo crkvenih građevina svjedoči kameni ulomak iz Mogorića s pleternom ornamentikom, koja ima stilske karakteristike razdoblja 9. do 11. st.”
          Teško je zamisliti kao slučajnost i činjenicu da su Hrvati narod u Ka- toličkoj crkvi, koji je izborio bogoslužje na vlastitom jeziku. Oni su se u uvođenju bogoslužja na narodnom jeziku, pa i u moguće ranom ustanovljenju biskupa za Hrvate, mogli ugledati samo u istu gotsko-germansku tradiciju. Goti su u svojim arijanskim obredima upotrebljavali samo svoj narodni jezik. Oni su imali i svoga biskupa. Tako se zna, na primjer, da su gotske trupe, koje su pod vodstvom Sigiswulfa g. 427 godine opsjedale Kartagu, vodile sa sobom i svoga biskupa Maksimina. Arijanizam je u Gota bio temelj državne crkve i zato je gotski biskup u svih Gota imao veliki autoritet u državi, vjerojatno najveći poslije kraljeva.
          Najtipičnije starohrvatske crkvice nisu podrijetlom ni iranska, ni bizantska, ni starosjedilačka, ni izvorna hrvatska umjetnost. One mogu biti samo izvedba hrvatskih zidara - klesara, ali su nastale u zapadnom, i to konkretno franačkom kulturnom (duhovnom, crkvenom) krugu.
          Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac rođen 1913. godine) desetljećima je proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve čin gradnje (vezan uz izlaz sunca i solsticije) poznat u prapovijesti i u kršćanstvu. Međutim, važno je da se takva vrsta crkvene arhitekture u kršćanstvu zaista počela jače razvijati tek u franačkom carstvu. Navedena dvorska kapela Karla Velikoga (742. - 814.) izgrađena je između 786. i 800. godine. Može se pretpostaviti da je ona bila uzor za gradnju i drugih sličnih crkava u to doba, posebno u franačkom carstvu.

    Reljef s oltarne pregrade Sv. Nediljice iz 11. st.

    Prvi sačuivani zapisi hrvatskog imena
          Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim završetkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). Trpimir koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomoću Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum"). Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajucim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara, napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svećenika i pet ostalih uglednika.
          Samo na jednom od kamenih spomenika u IX stoljeću hrvatsko ime sačuvano je u cijelosti, a imamo zabilježeno i sklavinsko. To je dovoljno da se shvati da su hrvatsko i sklavinsko ime na ovom prostoru sinonimi. Hrvatsko ime u IX stoljeću sačuvano je u potpunosti samo na pronađenom natpisu iz Šopota kod Benkovca. N. Klaić napominje da Branimirov natpis u kojemu se on navodi kao “dux Cruatorum” piše manje vješta ruka domaćeg majstora.
    Branimir
    Greda s natpisom kneza Branimira iz 888. god. pronađena u Muču Gornjem kraj Splita je najstariji datirani kameni spomenik.
          Ima kneza Branimira sačuvano je na pet kamenih nalaza. Na jednom iz 888. god. spominje se ime Hrvatska. Tekst je "Branimir, knez Hrvata". Papa Ivan VIII i knez Branimir razmjenjuju pisma a papa Branimira oslovljava kao "knezom Hrvata".
    Hrvatska se kao nezavisna nacija pojavljuje 924. god. u vrijeme kralja Tomislava (910.-928.) koji je zavladao sve do obala Dunava.
          Stara hrvatska plemićka plemena su: Čudomirići, Gusići, Jamometići, Kačići, Karinjani, Kukari - ovo pleme , vjerojatno je porijeklom od Klukasa, Lapčani, Lasničići (Lačničići), Mogorovići, Polečići (Poletčići), Snačići (zvani i Svačići), Šubići, Tugomirići - pleme za koje se drži da su od sestre Tuge a nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicama. Neka od ovih plemena naći ćemo kasnije u Lici.
          Osim gore navedenih plemena, još su stara hrvatska plemena: Banjani, Bašča, Bužani, Draganići, Draginiči, Travunjani i Zahumljani.


    Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava, 10 st.
    Hrvati, Avari i Vlasi u Lici
          Na avarsku prisutnost na ovome dijelu Primorske Hrvatske upućuju i tzv. Einhardovi Anali. Iz njih doznajemo da su Lika, Krbava i Gacka nakon ustanka Ljudevita Posavskoga, dakle u 9. stoljeću, predane u nadležnost knezu Borni. Očito je čitavo to područje u tome vremenu bilo slabo naseljeno, pa je franački kralj Ljudevit Pobožni odlučio da ovamo naseli avarsko pleme Guduscana. Većina naših povjesničara slaže se da ime Gacke župe (Gutzika, Gadska, Gatska i sl.) potječe upravo od tih Guduscana. B. Gušić je iznio tezu da župa Gutzika cara Konstantina potječe od avarskog plemena Guza, kasnijih Gusića. Ta teza išla je za tim, da naglasi kako su na zemljištu između Velebita i Plješivice, prije dolaska Hrvata, vladali Avari koji su bili nadvladani istom nakon odlučne bitke s Hrvatima. Car Konstantin je u 10. stoljeću zabilježio kako na području Like živi još dosta potomaka Avara i da se na njima vidi da su mongolskoga podrijetla. U nekoliko idućih stoljeća njihove rasne osobine posve su se izgubile, jer su se lički Avari ženidbenim vezama stopili s većinskim hrvatskim stanovništvom.
          Od ovdašnjih etničkih grupa najviše su svoj plemenski entitet sačuvali starosjedilački Romani. Oni su uvijek živjeli po strani od svojih susjeda. Ženili su se isključivo iz svoje etničke sredine, govorili su romanskim jezikom i obdržavali običaje koji su potjecali još iz predrimskoga vremena. Hrvati su te romanske stočare nazivali Vlasima. Do sada se o tom stanovništvu u našoj znanstvenoj literaturi govorilo prilično malo. Smatralo se da tih Vlaha po našim gorskim krajevima nije bilo mnogo, što je krupna greška. Na području like Vlaha moglo je biti skoro u jednakom broju kao i Hrvata i Slavena zajedno. Kasnije će se pokazati da su Vlasi u etnogenezi kasnijeg ličkog stanovništva imali značajan udio.
    Dolaskom Hrvata staro stanovništvo polako se stalo pretapati u Slovensku većinu, ali su se još dugo vremena održavali jaki ostaci romanskog elementa. Ovaj je bio naročito jak u dalmatinskom primorju, posebno u gradovima, ali ga je bilo dosta i u planinama, gdje je nastavio svoja stočarska zanimanja. Bježeći ispred Slovena velik dio starijeg romanskog stanovništva povlačio se dublje u Bizantiju i u južnoj je Makedoniji u IX i X vijeku predstavljao vrlo velik postotak. Slaveni su taj romanski element zvali imenom Vlaha (po germanskome Walh, Walshe), označavajući tim nazivom Romane. Vlasi, na pr. označava u starim slavenskim spomenicima Italiju. S vremenom naziv Vlaha prenio na sve stočare, ma i ne bili romanskog porijekla.[4]
          Ljeti, kada u i Lici zavlada suša, Vlasi su sa svojim ovcama odlagali na velebitsko nadgorje, gdje su se prostirali prostrani planinski pašnjaci i gdje je u to doba godine bilo uvijek bogate pašnjačke vegetacije. Na jesen, kada je na planini zahladilo, vlaško blago postupno je silazilo s planine do svojih zimskih boravišta. S obzirom da su lički Vlasi kroz gotovo čitavu godinu bili u pokretu, izmicali su kontroli državne vlasti, a kako nikom nisu smetali, državna vlast nije za njih ni mnogo marila. Tako su lički Vlasi dugo vremena sačuvali svoj narodni entitet i nisu se miješali s ličkim sesilnim stanovništvom. Stoga su oni, sve do konca srednjega vijeka, sačuvali svoj i prastari romanski jezik, stočarske običaje privređivanja, katunsku organizaciju života, svoju narodnu odjeću, način ishrane, svoje pjesme i plesove. Potkraj srednjega vijeka, neki od ličkih Vlaha osjetili su potrebu da se dragovoljno uključe u sistem postojeće državne vlasti. Zbog toga su pristupili ovdašnjim feudalnim imanjima gdje su radili na poslovima kao i ovdašnji lički Hrvati. Poznato je i da su se ti Vlasi isticali kao sposobni i marljivi radnici, ali su i u novim okolnostima tražili od svojih gospodara da poštuju njihove stare plemenske običaje ili uredbe. Tako se u Lici krajem srednjega vijeka počela stvarati nova skupina - "Vlasi v Hrvatih", kako ih nazivaju tadašnje povijesne isprave.

    Srednjovjekovna Lika
          Od X st. hrvatski ban je dijelio vlast s županima. Tako u X i XI st. bilježimo postojanje Gatske županije sa sjedištem u Otočcu, Ličke sa sjedišetem u oko današnjeg Počitelja, Krbavske županije sa sjedištem u Krbavi (danas Udbina) itd.
          O porastu značenja Like unutar Ugarskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Većinu crkvi i utvrđenja uništili su Turci. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje štamparije u Kosinju krajem 15. vijeka.
          Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. Krbavska biskupija bila je osnovana još godine 1185. Bila je to visoko razvijeni pravni poredak među srednjovjekovnim Hrvatima, čak u europskim razmjerima. U prošlosti se na području Bijele Hrvatske nalazilo dvanaest županija: Ninska, Lička, Podgorska, Sidraga, Bribirska, Kninska, Cetinska, Dridska, Zminjska, Kliška, Imotska i Mokron. Osim župa u Lici i Krbavi, postojale su također stare župe u Brinju, Bužanima, Hotuci, Oderjanu, Uni, Lapcu, Nebljusu i Gatskoj (Gat). Bužanska župa spominje se prvi put godine 1071., za vladavine hrvatskoga kralja Krešimira IV. Za grad Senj poznato je da je bio biskupijsko središte još od petoga stoljeća. Tijekom stoljeća prije tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493., područja Like i Krbave, zajedno s gradom Senjom, imala su mnogobrojna kulturna i duhovna središta. Primjerice, u Srednjem vijeku ta područja imala su čak 20 samostana, dok su nakon turskih prodora preživjela samo dva u Senju.
          Stanovništvo je živjelo u Lici, kao i u ostatku Hrvatske u zadrugama. Imovina zadruge nazivala se baština ili djedina. Glavar zadruge bio je starešina. Više zadruga činilo je pleme, a teritorij plemena je bila župa koje je ime dobilo po plemenu. Stanovništvo je živjelo u utvrđenim gradovima i selima gdje su bile zadruge. Glavar župe je bio župan koji je bio vrhovni vođa župske i plemenske vojske, vrhovni sudac ako nije bio prisutan kralj ili kraljev zamjenik. Osim župana bili su podžupani koji su upravljali kotarima unutar župe. Satnici su bili vođe pojedinih dijelova župske vojske a pristavi su izvršavali odluke župskog suda.
    Više župa činilo je oblast na čelu s velikim županom ili knezom. Najpoznatija oblast bila je Bijela Hrvatska iz koje se razvila Hrvatska država. Kada se nekoj oblasti priključila druga oblast, njom je vladao ban [5]


     
    Ja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoj dane, svetoj Luciji. I svjedoče mi Desimir, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg zastupnik u Vinodolu i Jakov na otoku. Tko to poreče, neka je proklet od Boga i 12 apostola i 4 evanđelista i svete Lucije. Amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit sagradih ovu crkvu sa svojih devetero braće u dane knez Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane samostan sv. Mikule u Otočcu sa crkvom sv. Lucije u jedinstvu.
     
    Baščanska ploča, oko 1100. god.

          Do Krbavske bitke 1493. Lika je bila napučena i u njoj je cvjetao kulturni i gospodarski život. Županije Gacka, Krbava i Lika pokrivaju prostor u kojemu treba tražiti začetak davnoga hrvatskog državnog ustrojstva. Najbrojnija glagoljaška baština potječe iz Like, ili je vezana za Liku kao: Misal kneza Novaka 1386., Berlinski misal 1402., Ročki misal 15 st., Beramski misal, prva trećina 15. st., Misal Illiryco 8, 1435., Bribirski misal 15. st, Novljanski misal, prijelaz iz 15. u 16. st., Brevijar u dva dijela (Illyrico 5 i 6) 1379., 1387., Prvi novljanski brevijar, sredina 15. st., Vinodolski brevijar, 1470., Novi, Illyrico 10, 1485., Drugi novljanski brevijar, 1495., Novi, MR 161, 15 st., Berislavićev zbornik, 1375., Oxfordski zbornik, 15 st., Kolunićev zbornik 15. st., Ljubljanski zbornik, 15. st, Petrinićev zbornik, početak 16. st., Tkonski zbornik, početak 16. stoljeća.
          Gospodarski je Lika bila veoma razvijena. Najkvalitetnija koža ondašnje Europe izvozila se iz Like preko luke u Obrovcu. Bila je veliki izvoznik žive stoke, mesa, meda i ostalih proizvoda. Poznati su u povijesti bili i lički vinogradi. Vino iz Kosinja pilo se na dvoru francuskih kraljeva. U Lici su stolovala, prevedeno na današnje poimanje, najdomoljubnija hrvatska plemena i obitelji: Mogorovići, Kurjakovići, Tugomirovići, Karlovići, Zrinski i Frankopani.
          Nezaobilazni su Frankopani u priči o srednovjekovnoj Lici i Hrvatskoj. Već 1302. god. knez Dujam II naziva se knez Krčki, Modruški, Vinodolski i Senjski. Kasnije je dadana i Gacka.
    Tijekom Srednjega vijeka u tome su području bila četiri važna biskupijska središta:
    * Senjska biskupija, oko 1150. - 1969.
    * Krbavska biskupija, 1185. - 1460.
    * Modruška biskupija, 1460. - 1493.
    * Otočačka biskupija, 1460. - 1534.


    Zapadna Hrvatska početkom 10 st. za vrijeme kralja Tomislava
    Ličke župe
          Prema izvorima do 1101 i kasnije spominju se već župe: Lička, Krbavska, Bužani ili Buška, Gatska, Modruša i Vinodol. Manje župe bile su: Bočacka, Podgorska, Hotučka, Lapačka i Odorjanska. [5]
          Podaci cara Konstantina iz 10. stoljeća pokazuju da je do toga vremena došlo do značajnijih promjena. Tada su na tom prostoru postojale tri plemenske župe: Lika, Krbava i Gacka. O opsegu tih župa doznajemo istom iz naših srednjovjekovnih isprava. Tako primjerice u ispravi hrvatskog kralja Krešimira IV iz 1071. godine kaže se da župe Lika, Bužani, Bočać i Podgorje spadaju u crkvenu nadležnost Rapske biskupije. Za Podgorsku župu zna se da se prostirala duž Kvarnerskog primorja od Stinice do Ravanjske. Lika je zauzimala zemljište oko Ličkoga polja, a dalje prema istoku prostirala se Krbava. Iz spomenute isprave razabire se da se Lička župa između 950. i 1071. godine podijelila. Tom prilikom nastale su na njezinom teritoriju tri manje župe: Lika, Bužani i Bočać. Moguće je da su se istovremeno iz nje izdvojile Hotuča i Odorje. Istočnije od grebena planine Plješivice prostirala se plemenska župa Pset. Ona je zauzimala područje oko rijeke Plive u današnjoj zapadnoj Bosni. Kada se napučila, podijelila se slično kao i Lička župa. Tom prilikom nastale su iz nje manje župe koje su se zvale Lapačka, Nebljuška, Unska, Humska, Poljanska i Malopsetska. Sve te starohrvatske župe prostirale su se oko doline gornje Une i one se smatraju dijelovima srednjovjekovne Primorske Hrvatske.
          Gacka župa koja je isprva bila vrlo velika, podijelila se također u više manjih dijelova. Iz njezinih sjevernih časti nastadoše župe Plas, Modruš, Novigrad i Vinodol. Nešto kasnije od nje se izdvojila i župa Drežnik. Tako je Gacka župa u 12. stoljeću spala na zemljište oko istoimene rijeke, polja i okolnoga gorja. Prema sjeveru dopirala je do Jasenka, a kada je na tom području formirana Brinjska župa, Gacka se još više umanjila. Prema tome, može se reći da je tijekom srednjega vijeka na području današnje Like bilo nekoliko plemenskih župa koje su činile dio ondašnje Kneževine ili Kraljevine Hrvatske. Osim Like i Krbave na tom prostoru postojale su župe Odorje, Hotuča, Bužani, Bočać, Gacka, Brinje, Lapac i Nebljusi.
          Kada je dijeljenje Ličke župe bilo završeno, obuhvaćala je ona zemljište oko gornjeg i donjega toka rijeke Like. Granica prema Krbavi prolazila je preko Sredogorja od Ploče do Ljubova. Na sjevernoj strani župe granica je išla uz potok Hotešicu i tu je ona doticala susjednu župu Bužane. Granica je dalje prelazila brdo Grabovaču i Marinu glavicu, otkuda je skretala u pravcu sjeveroistoka do Tromeđe. Na toj strani se Lička župa klinasto uvlačila između Krbave i Bužana. Na zapadnoj strani Like pružala se primorska župa Podgorje. Prema njoj je župska granica vodila preko najviših vrhova Velebita. Na tako omeđenom području Ličke župe bilo je tijekom srednjega vijeka dosta naselja. Zanimljivo je da povijesne isprave ne spominju ni jedno ličko naselje kao župsko središte. Nema dvojbe da je ono postojalo, ali se tome mjestu zameo svaki trag. S. Pavičić je zastupao mišljenje da se župsko središte Like nalazilo na području današnjeg Smiljana. Ono je iz nepoznatih razloga u 10. stoljeću bilo premješteno u današnji Počitelj. Od 12. stoljeća ulogu župskog središta preuzima Široki Toranj, koji je tu funkciju zadržao sve do nailaska Turaka. Turci su ime toga mjesta promijenili u Široku Kulu kako se ono zove i danas. Nema nikakve sumnje da su se žitelji Ličke župe, u granicama kako smo je opisali, tijekom srednjega vijeka nazivali Ličanima. Stanovnici ostalih okolnih župa imenovah su sebe preli ma nazivima svojih plemenskih župa. Iz toga slijedi da broj srednjovjekovnih Ličana nije bio velik I i da je obuhvaćao samo stanovnike onih naselja koji su živjeli u granicama svoje župe.

    Gacka župa
          Gacku su naročito razvili Rimljani gradnjom cesta prema Panoniji i Dalmaciji. Odavde se knez Borna proširio na južna područja, a stvaranjem Hrvatskog kraljevstva na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije ovo područje gubi na značaju.
          Gacka se spominje prvi put početkom 9. stoljeća kada ovamo dolazi avarsko pleme Guduscani (kasnije slavenski Gadčani) pa se pretpostavlja da nosi odatle ime iako ima i druga teorija da ime potječe od careve župe Gutzika – župa plemena Guz=Gušići koje se kao starosjedilačko pleme nalazi u ovim krajevima. Vjerojatnije je ovo drugo jer odakle onda Gacko polje u Hercegovini – nisu valjda i tamo bili Guduscani dok su Gušići ipak rašireni na ovim prostorima kao ostaci starosjedilaca. Na čelu župe je ban što potječe od avarskog bajan.
          Nakon doseljavanja Hrvata na području sjeverne Like razvija se pleme Gačani koji su formirali svoju plemensku župu koja je obuhvaćala dosta veliko područje, Gorski Kotar, sjvernu Liku, cijeli potkapelski kraj s Ogulinsko-modruškom udolinom. Prvo spominjanje župe Gacka u povijesti potječe s početka 9. stoljeća (899. i 823. g.).
           Granice Gacke najpotpunije su zabilježene u darovnici kralja Andrije iz 1219. godine. Župska granica počinjala je tada od potoka Žrnovnice u blizini današnjih Ledenica. Otud se ona povijala prema Vratniku i Bužanima. Od Krasna išla je pored crkve sv. Jurja i Marka u blizini Sinca, a od Jesenica skretala je prema Plasama, gdje je doticala Modrušku župu. Od Plasa je župska međa vodila prema Žrnovnici, gdje je i završavala. Plemensko središte Gacke bilo je od davnine u Otočcu, gradu smještenom na adi rijeke Gacke. Otud mu potječe i ime.

    Brinje i Otočca iz 1689. god.

          Zapadni dijelovi Gacke oko Kompolja, Dubrave, Brloga i Gušić polja bili su također dobro naseljeni krajevi. Ovdašnja sela nisu bila u posjedu Frankopana, jer su u njima živjeli domaći hrvatski plemići. Od plemićkih obitelji toga dijela Gacke spominju se u 14.st.: Lackovići, Slavkovići, Perčići, Dinavići, Zambletići, Perići, Klokoči i Tesakovići.
          1219. kralj Andrija II. daruje Gacku templarima a Bela IV. im je 1269. oduzima i daje Frankopanima koji su podigli mnoge gradove i utvrde, razvili kulturu i pismenost. Do oslobođenja Like od Turaka 1689. pod vodstvom popa Mesića ovdje su se odigravale značajne bitke pa i ona kod Dabra kada gine Osman-aga. Otočac i Gacka su brana zapada od Turaka koji ovaj dio Like nisu nikada osvojili tako da se na ovim prostorima zadržalo i dosta autohtonog stanovništva.
          Postoji pored toga i književno djelo koje je napisao u Otočcu 1486. žakan Broz Kacitić iz Dubovika u Bužanima iz plemena Kolunića, te je i to djelo u nas poznato pod imenom Kolunićev zbornik, Sadržinu mu čine “Knjige sv. Bernarda”. Taj svećenik sastavio je svoj rad u jeziku koji se govorio tada s jedne strane u Bužanima, Lici i Gatskoj, a s druge opet među tadašnjim obrazovanim svijetom na tom području.
    ` V Otocci našem gradu `` gospodarili su u to vrijeme knez Sigismund Frankopan. Pri diobi s bracom godine 1449. dobio je uz Otocac još Prozor, Vrhovine i Dabar ( castra Othochacz, Prozor Verhouina et Dabar ). 05.03.1460. god. osnovana je zaslugom Sigismnda Otočka biskupija. Pod ovu biskupiju `` bijaše dana sva Gadska, Vrhovine i Dabarsko do Letinca i podkapelskih stranah onamo do Ramljanah amo s Kuterevom do Kosinja, koj u senjskoj ostajaše. `` Ali pored ovog podrucja, dao je Papa Pio II. Pod otočku biskupiju i dio modruške. Otočki biskupi:
    1. Blaž ( 1461. – 1491. )
    2. Ivan Karegata od Vicence ( 1492. – 1520. )
    3. Vicko Andrijević Trogiranin ( 1493. – 1520. )
    4. Petar Andrijević Trogiranin ( 1521. – 1534. )
    5. Nikola Otočanin ( oko 1534.- 1535 )
    1486. god.Dabar pripada Gackoj župi. Spominju se sela: Sitnik – tu je i danas, Zvojča – između Bogavče i Petrinić Polja – vjerojatno na mjestu današnje Rakite o čemu svjedoče bunarić i lokva, Brizna – današnji Brezovac, Tribihovo – negdje blizu Vrhovina – susjedno selo Okrugi. Iz Dabarskog brevijara što ga je od 1486. pisao pop Stipan saznajemo da su u župskim knjigama dužnika 1515. godine upisani: Škarići, Jarići, Silaševići, Starkići, Vučetići, Volčevići, Trhožići, Stričići, Berojići, Brajenkovići, Šimajevići i Križići.
    Sokolac u Brinju
          1672- Primorska krajina doseljava u Dabar Srbe iz djelova Like pod turskom upravom u otočko i dabarsko polje. U Dabru su dobili 90 kuća. Ovamo se doseljavaju: Babići, Bobići, Cvjetićani, Čubrile, Kliske, Lužajići, Ljuštine, Šegani, Vlaisavljevići i Vojvodići. Poslije poraza Turaka 1689. većina tih Srba se između 1698. i 1702. vraćala u Kotare, istočnu Liku i Krbavu – odatle i ista prezimena kao u Dabru. U Dabru ostaje oko 30 porodica koje imaju u posjedi svu plodnu zemlju. Budući da je nisu mogli obrađivati krajiške vlasti doseljavaju desetak hrvatskih porodica uglavnom iz letinačkog područja koje su već naselili Hrvati iz ostalih dijelova kao i prebjezi iz turskih krajeva. (Bićanići – iz Bihaća u Krivi Put pa Brinje, Smolčići iz Ledenica, Šebalji iz gornjeg Pokuplja i sl.). Budući da je dobra zemlja već bila izdijeljena Srbima Hrvati dobivaju zemlju u Zabarama, Antićima, Lugu – na novim krčevinama, Petrinić Polju i Glibodolu. Naseljavaju se: Bićanići, Draženovići, Klišanići, Krznarići, Rajkovići, Smolčići, Šebalji i Vičići. Dobar razvitak u novoj sredini imali su Bićanići, Krznarići, Rajkovići i Smolčići – uključujući i Petrinić Polje. Nakon nekoliko naraštaja dosegli su broj Srba koji su se još uvijek i početkom 18. st. iseljavali. Novodoseljeni Hrvati bili su već formirani kao nacija uz katoličku vjeroispovijest, a pravoslavni doseljenici – koji su pravoslavlje primili još u pradomovini – pod utjecajem svećenstva do kraja 18. st. postali su lički Srbi. I tako je Dabar dobio novo stanovništvo koje se uz iznimke zadržalo do danas.
          Na poznatoj Baščanskoj ploči iz 1100. godine, prvi put se spominje ime Otočca, odnosno njegova crkva Sv. Mikute (Nikole). U 13. stoljeću župa Gacka se nalazi u vlasništvu krčkih knezova Frankopana, te se u povelji kralja Karla Roberta iz 1300. godlne Otočac prvi put spominje kao grad.
    Otočka biskupija nije dugo trajala zbog predstojećih turskih osvajanja i stalnog nastojanja da se ovo područuje vrati u Senjsku biskupiju.
    Sokolac u Brinju
    Tvrđava Sokolac u Brinju, 2009. god. (snimio Z. Grčević)
    Krbavska župa
          Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. kada je ona zajedno s Likom i Gackom činila zasebnu banovinu u sklopu hrvatske države. Kada je Krbava dobila župsku samostalnost, nije pouzdano utvrđeno. To se moglo dogoditi vrlo rano, možda već u 9. stoljeću. Na Bašćanskoj ploči spominje se krbavski župan Desila.
          Ličko sredogorje činilo je prirodnu granicu između Ličke, Buške i Gacke župe s jedne, te Krbavske župe s druge strane.
          Po odluci hrvatsko-ugarskog kralja osnovana je krajem 12 st. najpoznatijia i najnesretnija Lička biskupija Krbava koja se održala sve do 9. rujna 1463. godine kada su nakon bitke na Krbavskom polju prodrli Turci i rastjerali katoličko stanovništvo, te naselili živalj iz Bosne. Prvi krbavski biskup Matej dao je na Udbini podići stolnu crkvu sv. Jakoba. Ona se nalazila na mjestu koju ovdašnji narod zove biskupijom.
          Plemensko središte Krbavske župe nalazilo se na reljefnom uzvišenju koje i danas dominira čitavim Krbavskim poljem. Tu je nakon dolaska Slavena i Avara nastao Krbavski grad. Njega su kasnije krbavski Hrvati nazvali Udbinom. Krbavski grad bio je rodovsko sjedište Gusića.
          Župansku čast u Krbavi držali su od 13. st. dalje isključivo članovi plemena Gušića. Između svih plemićkih porodica u Krbavi Gušići su bili jedini od 12 povlaštenih plemena. Oni su bili i najbogatiji posjednici u župi. Od konca 13. st. Župansku je čast zapravo uzeo u svoje ruke Kurjak, od kojega su u 14. st. izašli Kurjakovići. U kasnijim stoljećima župani su krbavski bili jedino Kurjakovići. Udbinskoj stolnoj crkvi zaprijetila je već 1460. godine opasnost od Turaka. Zbog toga je sjedište Krbavske biskupije sa Udbine preseljeno u sigurniji Modruš.
          Posebno gusto bijaše naseljena Podlapača sa svojim poljem okružena okolnim visovima. U taj su kraj doselili hrvatski Lapčani, koji su ovamo došli iz primorja gdje su imali plemensku maticu. Komić je bila postojbina krbavskih Karlovića.
          Na jugozapadnom području Krbavske župe bijaše selo Komić iznad koga se na 1028 m visokoj litici uzdizala istoimena gradina u kojoj je bila postojbina krbavskih Karlovića.
          O srednjovjekovnom stanovništvu Krbave valja spomenuti dvije osnovne činjenice. Avari su na tom području zajedno sa Slavenima bili prije dolaska Hrvata dominirajuća populacija. Kada su Krbavom zavladali Hrvati, avarska vlast u njoj bila je potisnuta, ali su Avari ostali na toj zemlji. Nakon toga Hrvati su ovdje živjeli zajedno s Avarima, Slavenima i Vlasima.
          Predturska Krbava nije bila zemlja kao danas. Tu je bujao život i sjaj kakav jedva možemo zamisliti.
    Buška župa
          Pleme Bužani postojalo je u 6. stoljeću sjeverno od područja koje su naseljavali Bijeli Hrvati (oko Krakowa, u dijelovima Poljske, Češke i Slovačke).
          Ime Bužani podsjeća na ime kneginje Buge koja je zajednom sa svojom sestrom Tugom i petero braće dovela Bijele Hrvate u njihovu novu domovinu. To nam je poznato iz pisanja Konstantina Porfirogeneta, bizantskoga cara iz 10. stoljeća.
          Buška župa spominje se prvi put u povelji hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1071. godine u kojoj se obznanjuje da župa Lika, Bužani i Bočać spadaju u crkvenu nadležnost Rapske biskupije. Jedno stoljeće kasnije, u zaključcima splitskog crkvenog sabora, kaže se da župe Senj, Vinodol, Gacka i Bužani potpadaju pod nadležnost senjskoga biskupa. Očito je crkvena vlast na tome području u to doba bila još nedovoljno ustaljena.
          B. Gušić je iznio tezu da su Bužani bili slavensko pleme koje se ovamo naselilo zajedno s Avarima. Prema spomenutom autoru, nakon što su Hrvati svladali Avare, Bužani su kao avarski saveznici bili prinuđeni napustiti najplodnije dijelove Ličkoga polja i povući se u okolna brda.
          Prema mišljenju S. Pavičića, Bužani su bili jedno od starohrvatskih plemena svoje su plemensko ime dobili od Buge, koja je Hrvate zajedno sa svojom sestrom i braćom, dovela do obala Jadrana.
           I treća pretpostavka je da su u taj kraj u doba velikih seoba među prvima došli Slaveni zajedno s Avarima. Bužani su ovamo pristigli nešto kasnije. Nadalje je značajno da su se Bužani dosta rano rasuli ili pomiješali sa susjedima. Stoga se tu, pri koncu srednjega vijeka, javljaju susjedni rodovi kao, npr.: Lapčani, Poletčići, Stupici i Kršelci. Na teritoriju Buške i Bačaćke župe bilo je oko 3000 naseljenih domova, iz čega slijedi da je na tom području živjelo oko 15.000 stanovnika.
          Granice Buške župe poznate su nam istom iz 13. stoljeća. Prema ispravi iz 1263. godine, južna granica Bužana slijedila je tok potoka Hotešice. Potom je skretala preko brda sjevernije od Sutpetra, Podslunja i Sičeva. Prema opisu susjedne Gacke iz 1219. godine, sjeverna granica Bužana vodila je pored Krasna i Kutereva do Hrastovca i dalje preko Čovića do Hrašća. Zapadna se granica tijekom vremena mijenjala. Isprva je presjecala greben Velebita do morske obale, pa je i Jablanac spadao pod Bužane. Kasnije je granica pomaknuta, pa je vodila grebenom Velebita. Istočna granica Bužana slijedila je najviša uzvišenja Ličkog sredogorja i tu se doticala župe Krbavske. Tako omeđena Buška župa obuhvaćala je prilično velik teritorij. Župsko središte nalazilo se u sjevernom dijelu Ličkoga polja, a naokolo su se redala brda i planine. Buška župa dobila je svoje ime od plemena Bužana, koje se ovamo naselilo zajedno s Hrvatima. Podatke o stanovnicima imamo iz 14. st.
          Dupčani su bili na lokaciji gdje se danas nalazi Veliki Žitnik. U tom selu živjeli su: Jakovčići, Glavinići i Zrčići.
    Selo Humčani ležalo je prema međi sa Kasezima i Dupčanima. Pavičić je mislio da se prostiralo na lokaciji današnjeg Velikog Brijega. Stanovnici toga sela pripadali su rodu Kršelaca. Od toga roda živjeli su tu: Vukšići, Zoranići, Brujanići, Širinići, Suržići, Pavlakovići, Franulići, Culići, Dragalinići, Bogdanići, Pribošići, Disinići, Mavrovići, Mišljenovići i Surlići.
          Obližnje Novo Selo nalazilo se na današnjoj lokaciji Brezova Polja. U njemu je postojala župna crkva, što znači da je selo bilo veće od ostalih. Ovdje su živjeli: Piščići, Andrijaševići, Prhonići, Rogulići, Suržići, Jandriševići i Kovačići.
          Susjedno selo Liš bilo je malo. U Zahumićima su gotovo sve kuće činili Jakovčići i Zrčići, a u Pothumu bilo je desetak kuća i u svima su živjeli potomci Jurinića.
          Južnije od Potorjana postojalo je selo Dugopoljci. U njem su živjeli: Grguričevići, Dražici, Pripčići, Draženići, Zrčići, Đuričići, Makarunići, Matejići, Dudići i Vukšići.
          Za Zrčiće se zna da su potjecali od roda Stupica, a Vukšići od Rršelaca.
          Prema povijesnim ispravama, potkraj srednjega vijeka na tom zemljištu bila su još sela Nedomišljaj, Selčan, Belitići i Trzanci. Ona su propala nakon što su Turci osvojili Liku.
          Veće buško selo Gvoznica ležalo je negdje u blizini Ostrovice. Tu su živjeli: Satničići, Sutlići, Mirojići, Obrošići, Petričići, Radovčići, Dujmovići i Vojnici.
          U Duboviku je bilo nekoliko domaćih plemićkih porodica od kojih su nam poznati: Mrmonjići, Karlovići i Kolunići.
          Na mjestu današnjeg Donjeg Kosinja postojalo je tada selo Srijani ili Sređani. Stanovništvo Srijana činili su feudalni podanici koji su potjecali od potomaka ovdašnjih Slavena i Avara.
          Perušić se prvi puta spominje 1487. godine kao utvrda. Osnivaju ga braća Dominik i Gašpar Perušić, plemićka obitelj koja dolazi iz Dalmatinske Zagore, te je po njima i dobio ime. Perušić je u to vrijeme pripadao Buškoj župi ( Bužimska župa, prostor današnjeg Pazarišta). Gašpar Perušić bio je banski namjesnik. Značajan po potpisivanju Požunskog mira kojim je habsburškoj kući zajamčio pravo nasljedstva na hrvatskom prijestolju. Navodno se povelja o potpisivanju Požunskog mira čuva u Beču i na sebi ima pečat sa simbolom lava ( današnji simbol Općine Perušić). (logo općine - slika lava). Nakon što su 1514.g. Turci poharali i popalili Liku i Krbavu, knezovi Perušići sele se u Slovačku.
    Turci u travnju 1527. osvajaju Liku i razrušuju Perušić. Govoreći o Perušiću, biskup Glavinić kaže da se u njem vide ostaci dvorova u kojima u živjeli ugledniji Turci. Naokolo mjesta vidjeli su se ostaci porušenih zgrada i crkava.
          Tamo gdje se danas nalazi ličko selo Kvatre, bila su u to doba dva buška sela, Štitar i Mohlići. Stara štitarska gradina stoji i danas na obližnjem brdašcu, a za Kvatre se zna da su bile naseljene od japodskih vremena. U oba sela živjeli su: Braničevići, Darojići, Frančići, Hranići, Ivelići, Litnići, Majerići, Markovići, Nemanići, Svilići, Škvarići, Veselkovići, Vlajići i Vukanići.
          Zapadnije od Perušića pruža se brdski kraj s manjim čistinama. Na tom zemljištu bilo je manje naselja. U ovdašnjem selu Rutču svi su stanovnici potjecali od roda Stupica. Prezimena su im bila: Grdojevići, Jakovčići, Lončarići, Martinuševići, Pribislavići, Vidovići, Zoričići i Žutinići.
          U kaluđerovačkom kraju nalazilo se selo Zalužani. Njegovi stanovnici potjecali su također od roda Stupica. U izvorima se spominju porodice: Branivojevići, Jarebici, Kučani, Mikulići, Mirenčići, Radušinići i Škaljići.
          U susjedstvu Mohlića ležalo je buško selo Balići. U njem su imali svoje domove: Bališići, Banici, Grgotići, Jureljići, Karlovići, Miserići, Mladinići, Netrmići, Nižići, Pavloviči, Slaničići, Tkalčići i Vučevići.


    Karta iz druge polovine 13. st s biskupijama
    Lička župa i Kasezi
          Prvi poznati spomen Like, odnosno Ličke župe, zabilježen je u djelu cara Konstantina „O upravljanju Carstvom“.
          Od 11. stoljeća jačaju plemenitaške obitelji, koje uz gospodarski razvitak, grade svoje dobro utvrđene gradove - burgove, te u njima razvijaju kulturne i duhovne tekovine ondašnjeg doba. Obitelji su to Tolimirovića, Mogorovića, Tugomerića, Disislavića i drugih.
          Prvo spominjanje tadašnjeg Gospića poznatog kao naselje Kaseg tj. Kasezi 1263. godine u ispravi u kojoj kralj Bela IV ugovara zamjenu posjeda s ličkim županom Petrom Tolimirovićem. Ime za grad Gospić se tek od 1604. koristi. Predopstavlja se da je svoje novo ime grad dobio po Gospi - Majci Božjoj. Tkos u Kasezi ili Kosezi? Imena hrvatskih poglavica koji su po legendi doveli Hrvate u ove krajeve bila su u stvari imena hrvatskih plemena. Tako je očito Kosjenac bio onaj koji je vodio Kaseze. Kasezi se zatim sele na jug i vidimo ih u Lici kod današnjeg Gospića i u Dalmaciji kod današnjeg Kašića.
          Lički Kasezi živjeli su na zemljištu između rijeka Novčice i Otešice, zatim oko Zvizde i potoka Poljakovca. U ono doba se i rijeka Novčica nazivala Koseza. Na tom prostoru Sutpetar bio je rodovsko središte Kaseza. Zbog toga se to mjesto razvilo u kaseško administrativno, gospodarsko i crkveno središte. Crkva sv. Petra u tom mjestu bila je na glasu kao narodno proštenište. Iz nešto kasnijih isprava doznajemo da su u Kasegu živjeli lički rodovi: Mogorovići, Korini, Vidasi, Prohočići, Ljutčići i Lukšići.
          Sutpetar je naselje kojeg danas na području Like nema. U srednjem vijeku to je mjesto bilo vrlo ugledno i relativno veliko, pa mu je B. Gušić davao ulogu središnjeg naselja čitave Ličke župe. Ono se nalazilo iznad okuke rijeke Like, južnije od današnjeg Mušaluka.
          Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto je Sutpetar u 15. stoljeću napušten i zbog čega više nikada nije obnovljen. Najveći posjednici zemlje oko Supetra bijahu rodovi Mogorovića i Lagodušića. Od prvih, isprave spominju: Desislaviće, Tvrtkoviće i Skobliće. Iz kraljevske darovnice izdane 1351. godine doznajemo da su Desislavovi unuci Novak, Grgur i Ivan dobili posjede pod gradom Ostrovicom.
          Jako pleme Mogorovića posjedovalo je sjeverozapadni dio Ličkoga polja. Etnogenezom toga plemena bavio se svojedobno B. Gušić. On je iznio dokaze njegova avarsko podrijetla. Dakako da su se kasnije ti Mogorovići stopili s okolnim Hrvatima i nikada više nisu isticali svoje neslavensko podrijetlo. Središte roda Mogorovića nalazilo se u Ribniku. Tu su bila njihova sela u kojima su živjeli: Petričevići, Vrhovci, Tugomirići, Bukovci, Ždralići, Taličani i Dugošani.
          U gornjem dijelu Ličke župe postojala su naselja Zir, Slivnik i Zeba. U Ziru su Mogoroići imali manju utvrdu čije se ruševine danas zovu Gradina. Slivnik se spominje u ispravi iz 1359. godine, pa otuda znamo da su u njem živjeli: Jakovljevići, Drobilići, Domžanići, Hrančići, Karlići, Krajčići, Karumi, Malešići, Martinići, Pliskovići i Sutići.
          Znamenito mjesto srednjovjekovne Like bio je i Počitelj. Poznato je da je kralj Bela IV s ličkim županom Petrom Tolimirovićem ugovorio zamjenu toga grada. Kralj je za Počitelj dao ličkom županu sela Kaseg, Sičevo, Grebenar i Brotnjan.
          Rodovsko središte Lagodušića nalazilo se u Starom Budaku, gdje je stajala okrugla kula zaštićena s tri strane vodom a s četvrte debelim zidom. Kada su se Lagodušići proširili, podijelili su se na deset koljena. Od njih potječu lički: Hrančići, Kosići, Radušići, Tvrdčići, Plavišići, Vladići, Zubići, Mršići, Ratkovići i Bosnići. Stari Budak zvao se tijekom srednjeg vijeka Lagodušić, a novije ime dali su mu Turci.
          U gornjem dijelu Ličke župe postojala su naselja Žir, Slivnik i Zeba. U Žiru su Mogorovići imali manju utvrdu čije se ruševine danas zovu Gradina. Slivnik se spominje u ispravi iz 1359. godine, pa otuda znamo da su u njem živjeli Jakovljevići, Drobilići, Domžanići, Hrančići, Karlići, Krajčići, Karumi, Malešići, Martinići, Pliskovići i Šutići. Slivnička gradina nalazila se na brdu Šupljare iznad Jadovne.
    Lapačka župa
          O stanovništvu Lapačke župe najviše podataka doznaje se iz posjedovne parnice koja se vodila 1450. godine. Iz isprava toga vremena doznajemo da su se tadašnji Lapčani nazivali: Baldačići, Boričevići, Božilovići, čibudinići, čulići, Grgurići, Hrvatini, Hvaokovići, Karlovići, Kenlići, Krčelići, Lapići, Livaci, Lučići, Mrmonjići, Murtilići, Našmanići, Račečevići, Ratkovići, Silići, Staničkovići, Starički, Tulavčići i Utišenići.

    Karta Splitske nadbiskupije i biskupija s godinama kada su postojale, uoči turskih osvajanja

    Nebuljška župa
          Među plemenske oblasti srednjovjekovne Hrvatske, koje su činile najistočnije krajeve koje danas ubrajamo u ličko područje, spadala je i teritorijalno mala župa Nebljusu. Zna se da je ovim krajem prolazio karavanski put koji je slijedio istočni rub planine Plješivice smjerom prema Drežniku. Zbog toga je nebljuški kraj imao prvenstveno tranzitni karakter. Veći dio nebljuškog zemljišta bio je krševit ili šumovit. Uvjeti za privređivanje u takvoj sredini bili su ograničeni samo na stočarstvo. Jedna isprava iz 1447. godine spominje kao nebljuškog kneza Tomaša Kurjakovića od roda Gusića. Iste godine nebljuško pleme činila su četiri koljena. Svako od njih imalo je dvadesetak rodova. Nebljuški plemići bili su:
    Bokanići, Bubanići, Cvitanovići, Cvitkovići, Čačići, Fabijanići, Glavičici, Ivaniševići, Kremenići, Križanići, Markovići, Miličići, Najčići, Novakovići, Radići, Radovanići, Stipanovići, Štitarići, Veselkovići i Vučići. Sve te obitelji pobjegle su odavde nadolaskom Turaka.

    Modruška župa
          Nastala je izdvajanjem iz velike Gacke župe koja je obuhvaćala Gorski Kotar, sjevernu Liku i Ogulinsko-modrušku udolinu. Vjerojatno je postojao modruški grad Tržan oko 820. god. u doba borbe knezova Borne i Ljudevita. Kralj Bela II darovao je 1193. god. Modrušku župu knezu Bartolu II. Iz 1163. god. poznat nam je prvi pisani spomen Modruške župe. Župa obuhvaća cijeli Podkapelski kraj, od Kupe na sjeveru pa do Plitvičkih jezera. Izdvajanje je nastalo razvojem plemena Modrušani, a sjedište je u najgušće naseljenom dijelu, Ogulinsko-modruškoj udolini i Plaščanskom platou. Kroz središte župe prolazi tada najvažnija prometnica koja je spajala unutrašnjost sa Senjom na moru. 1185. god. župa Modruš se spominje u oviru Krbavske biskupije.
          Krčki knezovi, Frankopani imali su usvom posjedu početkom 14. st. grad Senj, župe Modruš, Gacku, Vinodol i Drežnik. Oni su bili država u državi. Frankopani su na vrhu brijega, Modruš-glavice sagradili utvrdu Tržan koja je s varošem Modruš činila cjelinu. Tako je omogućen ubrzani razvoj Modruša koji postaje glavni grad frankopanskih posjeda i jedan od važnijih mjesta u Hrvatskoj. U 15. st. Modruš je na vrhuncu razvoja kao jedno od važnijih mjesta u Hrvatskoj u gospodarskom, kulturnom, i političkom smislu. Grad ima više tisuća stanovnika. Treba spomenuti samostan Sv. Nikole kao glagoljaško središte. 1460. god. sjedište Krbavske biskupije seli iz Krbave u Modruš zbog turske opasnosti. Knez Stjepan počima graditi novo biskupijsko središte o Oštarijama zbog skučenosti u Modrušu. Počela se graditi nova crkva u gotičkom stilu. 1469. god. Turci prvi puta u pljačkaškim pohodima prodiru u Ogulinsko-modrušku udolinu, kojom prilikom su opljačkali i sam grad. Modruš, kao i Gacku dolinu Turci nisu nikada zauzeli.
          Spominju se prezimena u modruškom urbaru: Blašković, Bošnjak, Brajković, Burić, Butković, Drašković, Franković (Franjković), Grdešić (Grdasić, Grdečić), Grgurić, Grdić, Jurašić, Jurković, Kraljić, Kolić, Krizmanić, Lopčić, Lončarić, Luketić, Marković, Medved, Mihalić, Mihelić, Novačić, Plivelić (Plevelić) i Salopek. [1]
    Od plemičkih obitelji se spominju: Dianković, Gašpić, Hotković, Januš, Klinčić, Krajač, Marković, Mrklić, Mavrić, Oštribarić, Orlovčić, Orčinić, Ričanin i Skalić.
    Vjekoslav Klaić spominje plemiće: Hodkovići, Gojmerčići, Klinčići, Orlovčići, Diankovići, Markovići, Oštriharići, Skalići, Gaspići, Horvati, Klinotići, Krajači i Zebići.

    Ostaci srednjovjekovnog Modruša

          Turska opasnost je sve bliža. 1493. god. Turci upadaju u Modrušku županiju i nisu osvojili samo utvrdu Tržan. Slijedi tragična Krbavska bitka 1493. god. i otvoren put Turcima u Hrvatsku. Tek će napredovanje Turaka biti zaustavljeno 1593. god. slavnom Bitkom kod Siska.
          Nakon Krbavske bitke u Modruškoj županiji je zavladala panika. Modruški biskup bježi u Vinodol. Sačuvan je biskupski štap u Senju i zlatni križ u Bribiru koje je biskup ponio sa sobom. Osim biskupa brojno stanovništvo iselilo je u na sjever u Slavoniju, okolicu Zagreba, na otoke, u Istru, Italiju, Austriju itd. Stare utvrde u Modrušu i Tounju gube na važnosti a dobiva Ogulin i kasnije Karlovac. Tako se Modruš nije nikada više oporavio.
          Godine 1486. biskup Kristofor Modruški (podrijetlom iz grada Dubrovnika) morao je uslijed turskih razaranja pobjeći iz dičnoga grada Modruša u Novi Vinodolski na hrvatsku obalu. Nekoć znameniti Modruš, važno duhovno i trgovačko središte srednjovjekovne Hrvatske, izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493. U današnje vrijeme je to malo selo sa žalosnim ostatcima velikoga i slavnog dvorca Tržana, čije zidine su bile dugačke 1200 m.
          Senjsko modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić na području svoje biskupije godine 1807 promaknuo je 51 kapelaniju u župna središta. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije promaknuta je u župna središta 31 kapelanija. Među njima i župa Brušane (Župa Sv. Martina) koja sa Rizvanušom čini jednu cjelinu.
          Kako smo vidjeli, život u Modrušu nakon stradanja 1493. nije prestao. Bernardin Frankopan nije ga napuštao. On sve do smrti Modruš smatra svojim „stolnim mjestom“. U Modrušu se, dapače, održava još nekoliko velikih obiteljskih slavlja. Godine 1496., od sedmog dana ožujka pa do kraja mjeseca, tu boravi Ivaniš Korvin kao prosac Bernardinove kćeri Beatrice Frankopan. Nisu Modruš odmah napustili ni njegovi stanovnici koji su preživjeli turski napad. Nešto mirnije godine, do kraja 15. i prvih godina 16. stoljeća, omogućile su stanovništvu bar nekakvu obnovu života u gradu pod tvrđavom. Tako je bilo do kraja prvog desetljeća 16. stoljeća, kada turske čete ponovno počinju harati modruškom okolicom. Obranu je moguće održavati još samo u dobrim i čvrstim zidinama modruške tvrđave. U pismu Jurju Brandenburškom 1511., Bernardin Frankopan piše iz Modruša o velikom pohodu turske vojske na Hrvatsku, do kranjskih granica: „Na naš posjed palo je 22. kolovoza oko 2000 ili još više Turaka i ovu su noć udarili tabor u polju pod Modrušem. Drugoga su dana krenuli odavle...“ Godine 1513. modruški biskup Benja u Rimu izvješćuje da je iz njegove biskupije i Modruša u tursko roblje odvedeno preko dvije tisuće stanovnika (212). Provale će se ponoviti i 1522. i 1527. jer Turci koriste staru modrušku cestu preko Gvozda. Modruš se našao na samoj obrambenoj crti, gotovo ni na čijoj zemlji, u stalnoj nesigurnosti. Život tu više nije siguran pa ga Bernardin napušta, no nastavlja gospodariti njime iz Ogulina. Tada je ulogu grada u smislu centra zbivanja nakratko preuzeo Bihać (213). I narod se raselio i odselio, od Modruša, preko Kupe i Istre, do Italije i ugarskih zemalja (214) i nikada se nije vratio. Tu ostaju samo obrambene straže, a i one će nakon Bernardinove smrti biti zamijenjene krajišnicima koje će plaćati krajiška ratna blagajna.
          Naše iseljenike nalazimo u svijetu dosta rano, a sustavno ih možemo pratiti tek od 15. stoljeća. Najveći val iseljavanja dogodio se početkom 16. stoljeća. Senjane i Modrušane nalazimo u mletačkim Markama i Mlecima, u gradovima Fanu i Pesaru, a bave se trgovinom, pomorstvom, obrtništvom. Tu su i duhovna zvanja, umjetnici, vojnici i majstori, te zemljoradnici i stočari (215).
          Već 1531. iz Modruša se javljaju kapetani Petar Čovnić i Grgur Gojmerić s viješću kako su razbili neku tursku četu i oslobodili zarobljene Brinjane. U strateškom obrambenom planu, Modruš je označen kao vrlo važno strateško uporište (216). Kranjski staleži 1542. dopuštaju iznos od 3000 forinti za obnovu Ogulina i Modruša te je popravljeno tek nekoliko objekata u staroj tvrđavi. Već 1555. trebalo je ponovno popraviti i izmijeniti krovišta i podove na istim objektima. U godinama 1557. i 1562. ljudi Franje I. Slunjskog u dogovoru sa Hrvatskim saborom utvrđuju gradove Drežnik, Tržac, Modruš i dr., a kralj Ferdinand I. za iste odobrava 1552. izdržavanje 200 konjanika. To 1560. dovodi do bolje organizirane krajiške straže na Modrušu, iako uvijek nedovoljno brojne i slabo naoružane. Senjski kapetan Ivan Lenković izvještava 1561. da je Modruš u kraljevskoj vlasti, te da ga kralj čuva s 20 vojnika. Preporučuje pojačanje vojne posade za još 30 pješaka. Nakon 1578. Modruš u obrani služi kao stražarski položaj, strateški povezan s Ogulinom.
          Za održavanje i popravljanje modruških zidina i kula, nikada nije bilo dovoljno novca. Zbog toga su stare zidine, već sredinom 16. stoljeća izgledale dosta zapušteno, osobito stambeni objekti u gradu. Modruš je postao stara zapuštena utvrda. Ostao je po strani glavnih strateških interesa krajiških vojnih vlasti. Naime, nakon izgradnje karlovačke utvrde 1579. Turci više nisu ugrožavali modrušku utvrdu jer su se bojali da bi im graničari mogli presjeći putove povratka u Bosnu. Tu se održava samo manja pogranična straža. Nakon što je 1591. jedna skupina turskih martologa provalila u utvrdu i zarobila sve stražare, te uništila sve što je bilo pogodno za stanovanje, utvrda je ostala potpuno zaboravljena i zapuštena. Više ni straže nisu bile važne. Nije se isplatilo obnavljati i održavati ruševine modruške tvrđave.

    Župa Brušani
          Brušane su prastaro velebitsko naselje smješteno na 586 m nad morem u dolini zvanoj Dugopolje uz prometnicu koja iz Ličkog polja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, Šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, Šuper, Tonković i Župan.
          Tijekom turskih osvajanja brušanski je kraj ostao bez svoga stanovništva. Turci su njime vjerojatno zagospodarili 1527. Od istjerivanja Turaka Brušane su i Rizvanušu naselili hrvati Bunjevci i nekoliko obitelji Primoraca i Gorana .Kraj je Turcima oteo knez Jerko Rukavina 1685. Za zasluge naseljavanja Baga, Smiljana i okolice sa sinom Nikolom dobio je veći dio zemlje u Brušanima te u Brušanima naselio desetak obitelji iz Brod Moravica.
          Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan.
    Lička plemena prije Turaka
          Već smo napisali da je zadruga bila najmanja ekonomska organizirana jedinica, nešto kao obitelj danas. Više zadruga činilo je pleme koje je živjelo na području župe.
    Gusići su doselili iz Dalmacije i jedno su od najstarijih plemena. Od njih su potekli knezovi Kurjakovići koji su bili gospodari Krbavske župe i okolnih od 1298. god. pa do pada Krbave pod Turke.
    Mogorović pleme se pojavljuje u Lici prije provale Tatara 1242. god. i bilo je na okupu do turske okupacije. Iz toga plemena poznati su Berislavići i Disislavići.
    Spominju se u Lici još plemena kao: Lapčani, knezovi Frankopani u Gackoj, Šubići u Lici, zatim Kačići, Tugomirovići, Lagođušići, Slavkovići, Kolakovići, Seliščevići, Novakovići, Vladišići, Oreškovići, Dujmovići, Markovići, Pesarići, Utešinići, Draškovići, Perušić i dr.
    Glagoljica
          Kod Hrvata je glagoljica bila odlučujući faktor u borbi za crkvenu, narodnu nezavisnost, koja je u to drevno doba bila moćna poluga političkoj samostalnosti. Naime, neposlušnošću popova glagoljaša i opiranjem svim zabranama Rima, održavao se kroz vijekove narodni duh, spašavala narodna duša od tuđinske latinizacije i romanizacije. Povijest se ponavlja, jer se i danas maternji jezik nameće kao osnov za očuvanje samobitnosti i oprobano sredstvo protiv asimilacije.
          Nametnuto je mišljenje kako do dolaska Ćirila i Metodija nije bilo nikakve pismenosti. Izgleda da nije tako. Neka slova iz glagoljice se preuzeta iz gotskog runskog pisma. Postavlja se temeljno pisanje kako su Ćiril i Metodije preuzeli te znakove iz gotskog runskog pisma a Gotska država na našim prostorima je propala 300 god. prije njihovog dolaska. Očito je neka vrsta glagoljice postojala prije Ćirila i Metodija tamo gdje su se održali Goti a to je nekadašnja teritorija Japoda, Liburna i u Panoniji. [2]
          U najvažnijoj zbirci hrvatskih pisanih pravnih dokumenata poznatoj pod nazivom Acta Croatica (drugo izdanje iz godine 1898.), navedena je povelja iz godine 1288., pisana glagoljskim pismom, čiji autor je Stipan iz Staroga Dubrovnika, glagoljaški biskup iz Modruša u Lici. Tekst povelje glasi:
    Ja, Stipan od Staroga Dubrovnika, biskup Modruški i vičnik Svete krune Uarske, posvitih ovu crikvu na poštenie svetoga Luke, pisara Marie Blažene.
    Naziv Stari grad Dubrovnik odnosi se zapravo na gradić u Bosni, sjeverno od Sarajeva, koji je nestao nakon pada Bosne pod Turke godine 1463.
          Najstariji poznati lički glagoljski dokument pisan kurzivnom glagoljicom jest povelja iz Počitelja, iz godine 1393. U njemu se spominju Tomaš i Butko krbavski lički buški i pročaja knezi.
          Vrlo lijepa glagoljicom pisana povelja (Lička listina) iz godine 1469. sačuvana je sa šest visećih pečata ("pečati visući"). Ona spominje knezove i suce plemenite kraljevske kancelarije u Lici ("knez i suci plemenitoga stola kraljeva... v Lici).
          Prvi dio važne glagoljske zbirke Code Slave 73 (čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Francuska) pisali su godine 1375. Grgur, sin Martina Berislavića iz Modruša, zatim Stipan supisac, i prvad Mikula na Lindare.
    Jedna od najljepših glagoljskih knjiga je Misal kneza Novaka iz godine 1368., sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici (bivšoj Dvorskoj knjižnici) u Beču u Austriji. Misal sadrži najstarije poznate hrvatske stihove, pisane glagoljicom. Knez Novak Disislavić iz Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. Njena prekrasna glagoljska slova poslije su bila korištena kao predložak za pripremu prve hrvatske inkunabule iz godine 1483. (Missale Romanum), otisnute samo 28 godina poslije Gutenbergove Biblije. Knez Novak bio je iz Ostrovice, iz plemena Mogorovića.
          Ovdje dajemo dio popisa glagoljskih knjiga povezanih s područjem Like, Krbave i Modruša:
    Code Slave 73, iz 1375., Pariz (Bibliotheque Nationale), Francuska, 296 listova pergamene, pisao Gregorija, sin Martina Berislavića iz Modruša,
    Code Slave 78, Pariz (Bibliotheque Nationale),
    Misal kneza Novaka Disislavića, 1368. (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču)
    Glagoljski brevijar, Borgiano Illirico 6, 14. st.Vatikanski brevijar Illirico 5, 1379. (Apostolska knjižnica u Vatikanu),
    Vatikanski brevijar Illirico 6, 14. st.,
    Vatikanski brevijar Illirico 10,
    Vatikanski misal Illirico 8, 14. st.,
    Bula pavlina, 14. st.,
    Krbavski brevijar, izgubljen (vidi [Pantelić, str. 84]),
    Izgubljen misal (Kukuljević), 14/15. st.,
    Berlinski misal Bartola Krbavca (436 lista pergamene), 1402.,
    Njujorški misal (prema prof. Henriku Birnbaumu, UCLA, Los Angeles, misal je iz ličko-krbavskog područja ili iz zadarskoga zaleđa),
    Ročki misal, 15. stoljeće (Nacionalna knjižnica u Beču, Austrija), Cod. Slav. 4, 252 listova, (24 x 35.5 cm), napisao vjerojatno Bartol Krbavac,
    Beramski misal Bartola Krbavca, oko godine 1425. (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija),
    Dragućki brevijar, 1407., vjerojatno iz Krbave (u uporabi u Istri, u Roču i Humu),
    Dio brevijara (Arhiv HAZU u Zagrebu, III c 12), 70 listova, pisan u Krbavi,
    Humski brevijar, 1442.Bakarski brevijar (sadrži također i kroniku grada Bakra) 1414., izgubljen,
    Misal iz 1435., 564 listova pergamene,
    Humski brevijar, 1442.,
    Bribirski misal, 1459.,
    Bribirski brevijar, 1470.,
    Kolunićev zbornik korizmenih propovjedi, 1486., pisan kod Otočca,
    Vinodolski zbornik, 15. st.
    Vinodolski (Kukuljevićev) brevijar,
    Metropolitanski brevijar (Metropolitana, Zagreb, MR 161),
    Modruški urbar, 1486. (40 str.),
    Dabarski brevijar, 1486. (frankapanski grad Dabar kod Otočca u Gatskoj župi),
    Novljanski misal,
    Novljanski I. brevijar, 1459.,
    Novljanski II. brevijar, 1495.Novljanski II. brevijar, 1495.,
    Kosinjski brevijar, 1491. (inkunabula), jedini poznati primjerak čuva se u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, Italija,
    Oxfordski zbornik, 15. st., Engleska (Oxford, Bodlean Library), poznato je da je bio jedno vrijeme u vlasništvu Alberta Fortisa,
    Ljubljanski zbornik (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija, NUK 368),
    Tkonski zbornik (Tkon je grad otoku Ugljanu), početak 16. st., pisan vjerojatno u Modrušu,
    Petrinićev zbornik,
    Blagdanar popa Andrije iz Novog,
    Dijalog Grgura pape,
    Misal Pavla Modrušanina, tiskan u Veneciji 1528. (po jedan primjerak čuva se u Odesi, Cambridgeu, Londonu i Pragu, dva u Petrogradu, i tri u Zagrebu).

    Gospodarska karta Hrvatske početkom 16. st. s važnijim putevima

    Tiskara u Kosinju
          Naziv mjesta Kosinj prvi se puta spominje 1461. U 15. stoljeću. Kosinj pripada knezovima kosinjskim od plemena Stupića. Knezovi Frankopani, već tada najznačajnija hrvatska plemićka obitelj, imaju svoje posjede u Kosinju znatno prije, ali 1489. ugovorom s knezom kosinjskim, postaju vlasnici cijelog Kosinja.
          U Kosinju su Pavlini, takozvani bijeli fratri, jedini red koji su osnovali Hrvati, imali Gutenbergov tiskarski stroj. Po odobrenju rimskog dvora, ondje je 22.02.1483. tiskana prva crkvena knjiga napisana glagoljicom i na hrvatskome jeziku, te prva knjiga slavenskog juga - "Kosinjski misal" ili poznat i pod drugim imenom "Misal po zakonu rimskog dvora". Najočuvaniji primjerak nalazi se u Petrogradu. Druga knjiga tiskana na našem tlu bio je Brevijar iz 1491. godine, kojem u kolofonu piše da je tiskan u Kosinju. Potvrdu da je u Kosinju bila tiskara čitamo u izvještaju senjskog biskupa Sebastijana Glavinića, koji je 1696. bio u službenoj vizitaciji Kosinju. U izvještaju je napisano da je vidio glagoljske brevijare tiskane u Kosinju na ilirskom jeziku.

    Misal po zakonu rimskoga dvora ili Kosinjski misal
          Ovo je prva hrvatska tiskana knjiga, tiskana u tiskari u Kosinju u Lici. Misal je otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Ovaj je misal ujedno prvi u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
    Misal iz 1483. prvi spominje zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.- 1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar, a 1820. godine i bjeloruski slavist i orijentalist Mihail Bobrowski, koji duhovito primjećuje kako je "ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana". Bobrowski 20. listopada 1821. iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

    Prva hrvatska tiskana knjiga - Kosinjski misal iz 1483. god.
          Druga hrvatskoglagoljska inkunabula tiskana je godine 1491. u Kosinju. Knjiga je brevijar. U tome ličkom mjestu bila je smještena prva hrvatska tiskara u čije smo mjesto djelovanja sigurni. Ta nam činjenica nalaže zaključak da je Lika u to doba bila središtem glagoljaštva i da je bila bogatiji kraj nego što je to od tragedije na Krbavskom polju. Siromašan kraj, kakvim je Lika postala nakon godine 1493, ne bi mogao tiskati knjige u doba kada je to iznimno skup posao. Osim toga, siromašan kraj, bez jakog kulturnog kruga koji je prepoznao prednosti tiskarstva i bez ekonomskog uporišta, u takav se posao ne bi ni upuštao.

    Brevijar iz 1491. god.

    Križ krbavskih biskupa (oko 1200. god.)
    Ostalo o srednjovjekovnoj Lici
          Ličko plemstvo je u većini slučajeva proisticalo iz vremena starohrvatske društvene hijerarhije. Nakon 1102. godine, lički plemići postajali su kraljevskim imenovanjem, a ne prema rodovskom naslijeđu. Kraljevski plemići u Lici dobivali su, slično kao i po ostalim krajevima Hrvatske veća ili manja feudalna imanja. Nekoć, starohrvatski plemići nisu od državnog vladara dobivali zemljišne poklone, već su svoje posjede prenosili na potomke bez suglasnosti kralja. Novijih, feudalnih posjednika u Lici nije bilo mnogo, ali su do 14. stoljeća u svome vlasništvu imali gotovo čitavu ličku zemlju. Osim spomenutih društvenih staleža, u srednjovjekovnoj Lici živjeli su i potomci romanskog žiteljstva, koje su ovdašnji Hrvati nazivali Vlasi.
          A. Horvat je naglasila kako su mnogi lički srednjovjekovni dvorci pokazivali i regionalnu posebnost; na području Like ustvrdila je 85 srednjovjekovnih dvoraca i za svakog od njih označila u čemu se ogleda njegova europska provenijencija.
          Unatoč mnogih uništavanja svega što je ovdje učinjeno ili postojalo, samo iz Krbave doprlo je do nas 17 glagoljskih kodeksa, među kojima se kao remek-djelo ističe glagoljski misal kneza Novaka Desislavića, nastao 1368. godine. U nizu ostalih umjetničkih predmeta od neprocjenjive kulturnopovijesne vrijednosti, izdvaja se zlatni križ krbavskoga biskupa Mateja Marute, koji se danas čuva u župnoj crkvi u Bribiru Vinodolskom. Spomenuti i još mnogi drugi sačuvani spomenici potvrđuju nam da je tadašnja Lika išla u korak s najvišim dometima europske kulture i umjetnosti.
          Hrvatski ban bio je u dva navrata Ivan Karlović Krbavski, u periodima 1521.-1524. i 1527.-1531. god.

          Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan. Zapaljene crkvene objekte do dolaska župnika Josipa Kapša nitko nije obnavljao. 2006. godine vlč. Nikola Turkalj novčanom pomoći Gospićko-senjske biskupije i vjernika podigao je na crkvu sv. Martina novi toranj kakav je bio prvotni i pokrio ga bakrenim limom. Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, Šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, Šuper, Tonković i Župan.
          Najpoznatija prezimena iz lovinačko kraja - Ivezići, Rupčići, Šulentići, Vrkljani, Pavičići, Budaci, Jurjevići .

          Navedeno o povijesti Hrvatske i Like na ovoj stranici je od različitih autora pa sigurno ima nelogičnosti i netočnosti, ali takva je povijest. Namjera teksta je prikazati osnovno o povijesti i čitatelje zainteresirati za buduća samostalna proučavanja.

    Zadnja izmjena, veljača 2009. god.

    Krbavska bitka 1493. god.
          Bitka na Krbavskom polju drži se početkom i glavnim uzrokom raspada cijelog hrvatskog kraljevstva čiji su temelji bili temeljito uzdrmani. Iz Like i Modruša mnoge su plemićke obitelji zajedno s pučanstvom odselile na sigurniji sjever. Hadum-paša još je neko vrijeme pustošio, a onda je kralj Wladislaw s Turcima sklopio primirje.
          Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi. Bitku je opisao i češki putopisac Ivan Hasišteinski.
           Turci su se vraćali iz pljačkanja Štajerske. Osim pljena vodili su sa sobom i zarobljeni narod. Turke je vodio Hadrem Paša s oko 10.000 konjanika. Hrvati su skupili oko 3.000 konjanika i 8.000 pješaka predvođeni banom Emerikom Derenčinom.. Kada su Turci saznali da ih čekaju Hrvati, najprije su pobili sav zarobljeni narod. Pripremili su zamku. Dio turskih konjanika sakrio se u šumu a dio je bio mamac za zamku. Pokazali su se Hrvatima koji su krenuli za njima i započeli borbu. Tada su Turci počeli bježati, ali prema svojim sakrivenim konjanicima koji su opkolili hrvatske snage i pobili Hrvate na Krbavskom polju. Poginulo je puno naših velikaša, knez Ivan Frankopan Cetinski, sin bana Emerika i još oko 10.000 bojovnika. Ostali su bili zarobljeni kao i ban Derenčin.
    Knez Ivan Frankopan je zagovarao da se Turke napadne u brdovitom području, a na na otvorenom polju. Prevladalo je mišljenje bana Emerika pa se bitka odigrala kod rijeke Krbave.
          Nepunih pola tisućljeća kasnije Krbavsko će polje ponovno biti poprište bitke, ali s potpuno drukčijim ishodom. Već prvoga dana vojno-redarstvene akcije Oluja hrvatski su vojnici na potezu Bunić-Krbava-Svračkovo selo-Podlapača Krbavsko polje oslobodili u cijelosti. Dana 7. kolovoza 1995. 9. gardijska brigada oslobodila je Udbinu i kod Donjeg Lapca se ujedinila sa 118. domobranskom pukovnijom.
          Krbavska bitka je tragična prekretnica za budućnost Like i Hrvatske. Slijedi 200 god. borbe s Turcima, nakon koje se Hrvati izgubili teritorije u današnjoj Bosni. Slijedile su velike seobe Hrvata zbog turske opasnosti. Lika je najvećim dijelom bila raseljena i više nikada neće imati značaj kao prije dolaska Turaka. No, osim Turaka odigrali su se i drugi povijesni procesi.

    Izvori:
    [1] Hrvoje Salopek: Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb, 2007.
    [2] Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, drugo dopunjeno izdanje, Matica Hrvatska - ogranak Split, Naklada Bošković, Split 2007. god.
    [3] Grad Otočac 8, Katedra Čakvskog sabora pokrajine Gacka
    [4] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
    [5] Mulan Japunčić: Kratka povijest Like i Krbave, Gospić 1936. god. Razne Internet stranice:
    [4] Hrvatska povijest

    Zadnja izmjena, svibanj 2009. god.
    Glavni izbornik    Početak rubrike

    BUNJEVCI

    Prva postojbina
          U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o porijeklu Bunjevaca prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da je zbog turskih osvajanja Bosne i Hercegovine u 15. st. došlo do masovnog iseljavanja stanovništva (i Bunjevaca). No, počeli su se iseljavati u Dalmaciju iz svoje matične postojbine, zapadne Hercegovine i zapadne Bosne već u 13. st. Mate Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema Lici, te velebitskom primorju i podgorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini." Bunjevci su naselili krajeve oko Zrmanje, Zelengrada, Benkovca i Zemunika, gdje se miješaju sa starosjediocima, a intezivnije prodorom Turaka u 16. st. U prvoj polovini 17. st. nastavljaju se migracije dalmatinskih Bunjevaca prema Hrvatskom primorju i Lici i u drugom smjeru, prema Podunavlju.
          Bunjevci su bili pokretno stočarsko stanovništvo koje se prilično selilo u vrijeme dok su te seobe bile. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao "bunje" (jedn. bunja). Bunjevci govore štokavski ikavskim govorom. Spadaju u jednu od najbrojnijih skupina Hrvata. Bunjevcima se naziva — kako napisa Rikard Pavelić — »jedan od najvitalnijih ogranaka hrvatskog naroda koji i dan danas živi u većim skupinama u Madžarskoj, Bačkoj, Baranji, Dalmatinskoj zagori, Ravnim kotarima, Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom Kotaru, zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.«
          Smatra se da i danas ostaci Bunjevaca žive oko Duvna, Livna, Kupresa i Rakitina. [2]
    Stara povijest
          Na području od ušća rijeke Krke, tijekom njenog toka dalje prema sjeveru, obuhvaćajući krajnje obronke Dinare, pa preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje, uključujući velika kraška polja jugozapadne Bosne, izbijajući na Neretvu, sve skoro do njena ušća živjelo je Ilirsko pleme Dalmati. Oni su kasnije krenuli prema moru i po njima je ostalo ime Dalmacija. Oko današnje Dubravske visoravni, te na prostoru istočno od Mostarskog blata živjelo je Ilirsko pleme Daorsi. Crta razdvajanja s Dalmatima ovih dvaju ilirskih plemena prolazila je negdje kod Širokog Brijega i Buhova, odnosno odmah iza Kočerina.

    BunaBuna
    Misto Blagaj (5 km od Mostara) proslavilo je najlipše i najveće kraško vrelo, izvor Bune, uz čije su obale u davna vrimena živili naši preci, ponosni ljudi. Buna je liva pritoka Neretve u koju se uliva oko 15 km nizvodno od Mostara. Duga je 9 km. Buna nastaje od kraškog vrela Bunice – pravog bisera i od vrela ispod krečnjačkog odsjeka u Blagaju. Buna izvire iz pečine ispod stine visoke 200m, na vrhu koje se gnizde orlovi. Tu di ladna buna vodu baca, tu je izvor mog života i svih mojih bunjevaca.
    Preuzeto s http://www.bunjevac.com

          Prije upotrebe imena Bunjevci, ovo stanovništvo često se nazivalo Krmpote. Ime Bunjevci počelo se upotrebljavati početkom 17. st., seljenjem iz zadarskog zaleđa u Primorje, Gorski Kotar, Liku i Podunavlje.
          Prema povijesnim izvorima na prostoru Buhova u vrijeme oko 1452. god. živjela plemićka obitelj Krmpotića koje je bila u vojno-gospodarskom savezu sa knezovima, humskim velikašima Radivojevićima-Vlatkovićima. Nekoliko povijesnih izvora kazuje da su Krmpotići na brdu Ozrnj kod Buhova u to vrijeme dali izgraditi i crkvu sv. Jure, koja je kasnije, u naletu Turaka, bila sravnjena sa zemljom. Na najvećem vrhu brda Ozrnj, koji se u narodu naziva Crkvina, i danas postoje ostaci nekadašnje crkve sv. Jure.
          Vrlo je zanimljiv slijedeći podatak. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše:
    Župa Humska Zemlja (Hum)
    Posjed Vukića Krmpotića
    Ledinac, mjesto
    Veselivštak, Buhovo, Borajna.
    Dakle Krmpote su bile iz sela Buhova pokraj Širokog Briga.
          Međutim, upadi Turaka na prostore Hercegovine nagnali su većinu tadašnjeg pučanstva na bijeg prema zapadu. Prema prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžakata, obavljenog između 26. siječnja 1468. i 12. svibnja. 1469. godine, Buhovo je bilo pusto napušteno selo, upisano u "has"(posjed) tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, koji je i pokorio ove krajeve. Uz Buhovo kao potpuno pusta naselja spominju se i Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići, Lipno, te čitava župa Brotnjo. Dakle, Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili ovo područje između 1465. i 1467. godine.
    Grb Krmpota
    Grb Krmpota
          Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova ali je, istodobno, riješena i enigma o ponovnom naseljavanju Buhova nakon 1468. godine. Naime, Turski popis Hercegovine iz 1475. otkriva da su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak , Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što ga je na temelju turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 doslovce piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11. Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna.
          Kad je, pak, u pitanju etničko podrijetlo Bunjevaca zanimljivom se čini teza dr. Krunoslava Draganovića. Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činjenica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim stočarima.[4]
    Etnokulturno formiranje
          Proces etnokulturnog formiranja Bunjevaca u toj njihovoj prapostojbini, počeo je još prije Otomanske invazije, pod utjecajem misionarske aktivnosti franjevaca organiziranih u njihovoj državi Bosni Srebrenoj. Franjevci su dospjeli u prapostojbinu Bunjevaca sa misionarskim zadatkom da privedu katoličanstvu narod u Paganiji (Travuniji) i ograniče utjecaj grčkog-ortodoksnog i arijanskog kršćanstva u dalmatinskoj Zagori i Bosni. To je vrijeme postojanja Bosne pod Kotromanićima, u kojoj je Crkva krstjanska (patarenska, bogumilska, „starovirska“), imala ulogu državne crkve.[5]
          Mislimo da je na pravom tragu razrješenja njihova podrijetla dr. Draganović koji tvrdi da im jezgro čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovčkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja.
    Porijeklo imena Bunjevci
    Ime Bunjevci nije se koristilo prije seljenja u Dalmaciju i na sjever. Jedinstevnog znanstvenog mišljenja nema i navodimo neka mišljenja o nastanku imena.
          Najpoznatija teorija o porijeklu imena Bunjevci je da je to po rijeci Buni, pritoci Neretve u Hercegovini. Brdo Hum leži na 5 km od Mostara, oko njega izvire Buna, Babuna, otud dolaze nazivi Bunica, Bunići kao Gorani Brđani. Čini da je to zapravo i najlogičnije ishodište jer Bunjevci koji su došli u Liku a dobrim dijelom i u Vojvodinu potiču ili iz dalmatinske unutrašnjosti ili Hercegovine odnosno šireg zaleđa pod turskom vlašću nekada. Teško je ova tvrdnja održiva jer nemamo podataka o upotrebi imena Bunjevci u Hercegovini.
          Neki smatraju da je ime došlo od malenih kamenih kućica poznatih kao "bunje" (jedn. bunja) u kojima su živjeli uzduž Velebita i dinarskih planinama, dakle kao pastiri, drvodeljci i ratari. Gotovo do nedavno u Lici sačuvao se pastirski način polunomadskog stočarenja. Ova manja i veća pastirska naselja diljem Velebita, nazivaju se od davnine stanovi.
          U govoru bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge riječi grčkog porijekla, napisaćemo ih latinicom onako kako se izgovaraju: dromos=drum, perkijon=prćija, sarksma=sarma. Isto kako smo sa imenom ,,Bunjevac”, bunos znači brdo, bunios=brđanin, gorski, bunemo=stoku napasati, pastirovati. Otud dolazi korijen ruječi bun, a dalje se izvodi po nastavku - vac, kao Franciskus, Fran, pa Franjevac, tako Bunos, Bun - dalje Bunjevac i to znači pastiri iz brda, brđani, gorani, pastiri. Osim bačkih Bunjevaca i sada stanuju svi Bunjevci po gorama i pastiri su, tako je grčki naziv ostao na cijelom narodu po njihovom glavnom zanimanju pastirovanju.
          Prvi spomen naziva „Bunjevac" nalazimo u turskom popisu od 1570. godine, i to kao ime jednoga kmeta u selu Maroku u Baranji - Marton Bunavacz. Međutim, zbog određenih sumnji u vrijednost izvora, ovo se ipak ne bi moglo uzeti kao siguran spomen etničkog imena Bunjevac, niti kao dokaz za prisustvo grupe naroda s tim imenom u Podunavlju.
          U dokumentu iz 1622. godine zapisano je da misionar Matković traži „parochiam Bunjevci archidiocesis Colocensis" - što može označavati bilo jedno mijesto ili selo, bilo grupu manjih bunjevačkih naselja. Prije 1622. god. se ne spominju u pisanim dokumentima Bunjevci nego Krmpote.
          U krajevima nastanjenim primorsko-ličkim Bunjevcima ovo ime se u dokumentima javlja kasnije: 1700, pa 1701. i 1702. godine. Kako je to vrijeme buna (pobuna) u Lici protiv austrijskih generala u kojima su sudjelovali i Krmpote, u tekstovima javlja se ime Bunjevci (oni koji dižu bune).
          Dr. Draganović daje svoje mišljeneje u razrješenju zagonetke imena i njega čudi i upravo "buni" nepoznavanje imenice bunja u Hercegovini. A ono postoji i to bar u četiri značenja:
    1. bunja - tako se naziva otvor na kući (pretežno u njenom potkrovlju, šiši) kružnog ili četvrtastog oblika (koliko puta npr. u djetinjstvu prigodom igre skrivača čuh: "eno ga viri kroz bunju");
    2. bunja - naziv za otvor na kanalu za natapanje (voši) kuda se ispušta voda, a koji posjeduje gotovo svaka parcela uz takav kanal. Vjerojatno mlađeg postanja - vezano za hidromelioraciju provođenu zadnjih stotinjak godina;
    3. bunja - naziv koji se uporabljuje za kamen kojim se oblažu suvremena betonska zdanja;
    4. bunjište - naziv za rupu u blizini obiteljskih kuća gdje se odlagao kućni otpad (toliko mi je puta pok. baka rekla da iz štednjaka na drva uzmem lugaru i lug prospem "na bunjište"). [3]
    Ovo je samo nekoliko primjera koji svjedoče, da je ova riječ u različitim varijantama i s različitim naglascima, prisutna u životu zapadno-hercegovačkog puka.
          Kad zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak kad senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se zove Vlasima moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
          Ona opaska biskupa Glavinića da ne trpe da ih se zove Vlasima, jamačno sadrži u sebi želju za razlikovanjem od one skupine koja se zove tim imenom, a pravoslavne je vjere i očito njima nešto neblisko.

          Ima i drugih pristupa porijeklu imena:
    - Rikard Pavelić nas u svojoj knjizi ,,Bunjevci” upozorava na slijedeći podatak koji do sada u literaturi nije bio spominjan: ,,U književnom delu s povesnim pripovedanjima Filipa Grabovca ,,Cvit razgovora naroda i jezika iliračkoga iliti rvackoga” (Venecija, 1747) zbog koje je iste godine bio osuđen i zatvoren, pa je u tamnici 1749. god. bolestan umro, doslovce se govori o Bunima kao narodu ravnom ostalim evropskim narodima. Ova se činjenica do sada nije uopće znala niti ju je bilo tko navodio”.
    - Buni ili Sabuni se spominju kao pelaški korpus naroda, koji je denominovan u grčkim povesnicama, jer su bili na liniji odbrane starog i svetog grada Troje. Ta identifikacija se podudara sa istraživanjima Milana Budimira i Radivoja Pešića.
    - U zapisima bosanskog vikarijata koji je beležen svake treće godine u Bosni i Hercegovini u odnosu na katolike, njihove župe, sela prezimena porodica s imenom domaćina i brojem članova pojedinih porodica je 1747. god. otkriveno prezime u Gornjem Glamočkom polju Matheus Bunievaz. Svi ovi zapisi o popisima čuvaju se i danas u arhivu propagande u Rimu.
    - Hrvatski istoričar, političar i profesor Tadija Smičiklas u svojoj zbirci povelja (V, 1007, 103-104) spominje da se riječ Buna bolježi u dokumentima već 1258. godine.
    - Godine 1701. senjski biskup Brajković spominje da u Pazarištu u Lici, narod sabire milodare za crkvu, pa to čine katolički Vlasi, koji još imaju naziv od starine, a taj je Bunjevci (Catholici Valachi, alias Bunievci).
    - Poznati nazivi Bunjevaca su dakle: Buni, Iliri, Dalmati, Raci (koji racki divane), Gorani, Brđani, Traci, Vlasi - Bunjevci.[5]
          Neosporno je dokazano da su i lički Bunjevci i Bunjevci iz Hrvatskog primorja pošli u svoje nove krajeve iz Dalmatinske Zagore. Neki izvori navode da je posebno ime BUNJEVCI nastalo u POZRMANJU (Ravni Kotari), tamo negdje u pozadini ZADRA.
          Zadarski biskup je 1603. godine izvršio vizitaciju područja POZRMANJA i u svom izvještaju veli, da je pored starosjedilaca tu zatekao i pastire koji su izvanredno tvrdi i opori, dok stotinu godina docnije senjski biskup Braiković za ove iste pastire u POZRMANJU veli, »da su tvrdi i opori«, ali on te pastire već naziva BUNJEVCI. A kapetan Like i Krbave J. F. Rambschusell 1701. godine kaže. Bugneuzzi, gente efferene Bunjevci, narod neobuzdan i čini mi se da je Dr. Smodlaka zapisao, da je u Dalmaciji pojam BUNJEVAC pojam za čovjeka prgavog, svađalicu, bundžiju. Da je ime Bunjevac nastalo od kolibe-bunje, ime bi bilo porugno, ne vjerujemo da bi ga sa sobom Bunjevci ponijeli u Hrvatsko primorje, u Liku i PodunavIje... Vjerujemo da su dolazeći s turskog teritorija, bježeći ispred turske vlasti, na slobodnoj teritoriji za sebe govorili da su pobunjenici-bunjenici protiv Turaka, i da su ih dočekavali kao bunijevce protiv Turaka, BUNJEVCE.[6]
          Spomenimo još kako se mogu naći tvrdnje srpskih povjesničara (Aleksa Ivić) kako su Bunjevci Srbi, posebno u iz vremena prve Jugoslavije ili se ne spominje da su Hrvati. Nećemo se osvrtati u daljnjem tekstu na te srpske nebuloze. U enciklopediji Jugoslavije piše da su Bunjevci Hrvati u Dalmaciji, Lici, Primorju i Vojvodini.

    Seobe Bunjevaca sa turskih teritorija
          Treba reći da je kretanje Bunjevaca prema bogatijoj ispaši u Dalmatinskoj zagori počelo prije dolaska Turaka. To je područje moglo biti na sjeveru omeđeno planinom Bukovicom, rijekom Zrmanjom; istočno: planinama Prominom i Svilajom; južno: crtom Sinj-Šibenik, a zapadno: Ravnim Kotarima i Skradinom. Turska osvajanja pokrenula su migracije stanovništva koje su nepovratno izmjenile etničku sliku stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.
          Čakavski su Hrvati ratovali protiv Turaka na strani Mlečana, na strani hrvatskih velikaša i Austrije, to su se pred Turcima morali povlačiti prema dalmatinskoj obali, u gradove, pa je tako Dalmatinska Zagora, kao i Lika ostala pusta, nenapučena. Dakle, Turci su osvojili te pokrajine, ali ovako opustjeli baš su njima nanosili najveće štete jer nije bilo življa koji bi stvarao potrebnu hranu za tursku vojsku. Zato su Turci podsticali naseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine da se preseljava u Dalmatinsku Zagoru i Liku. [6]
          Da bi lakše prodirali i bolje se snalazili u nepoznatim krajevima, Turci su za svoje vodiće uzimali pastire starosjedioce, koji su dobro poznavali svoju bližu i dalju okolinu. Tako su za svoje vodiće uzimali i Bunjevce, a vremenom ih sve brojnije uzimali u svoju pomoćnu vojsku tzv. MARTOLOZI, koji su pratili tursku vojsku u vojnim pohodima, a često učestvovali u borbama, a kad bi Turci osvojili nove pokrajine i gradove, ova pomoćna vojska bi održavala posadu u tim mjestima i branila ih od eventualnih upada. Bunjevci su kao martolozi, učestvovali u osvajanju Like na strani Turaka, pa je vjerovatno da su mnogi onda već ostali u Lici i naselili je. Tako su Bunjevci pod Turcima ratovali protiv svoje rođene subraće jer su ih Turci prinudno uvrštavali u pomoćnu vojsku-martoloze. Zato je to katoličko stanovništvo tražilo načina kako da ne ratuju protiv svojih. Rješenje je pronađeno u dobrovoljnom preseljenju iz Dalmatinske Zagore, većinom Bunjevca, što u manjim što u večim grupama na teritorije gdje prestaje turska vlast. [6]
          U toj seobi ih pomažu i čak nagovaraju Mlečani, jer ako narod napusti turske oblasti, ti će dijelovi ostati neobrađeni i opustošeni, dakle, štetit će Turcima. Poznatije seobe iz Dalmatinske Zagore su bile već 1538. godine, kada su Bunjevci iz Obrovca, u oblasti Pozrmanja, pošli prema planini GVOZD (Kapela) u Hrvatskom primorju gdje su ih naselili na posjed Nikole Zrinjskog i Stefana Frankopana Ozaljskog u selima Prilišće i Rosopajnik. Za ovima je pošla druga grupa 1558. godine iz sela Muškovca kod Obrovca. Pri ovim seobama u oblasti Hrvatskog primorja još nema spomena imena Bunjevci, ali su im prezimena već bunjevačka kao: Pavičići, Milinovići, Šimunovići, Vlašići, Božići itd.
    Hreljin, crkva Sv. Jurja
          U seobama ih pomažu njihovi oci franjevci, koji su ih pratili još iz Bosne i Hercegovine. Napomenimo i prvu seobu iz sela Muškovca kod Obrovca već 1540. godine, kad su se preselili u Gradište u Austriji, a 1544. godine druga grupa iz Muškovca pak naseljava okolinu rijeke Kupe. Ove seobe, napuštanje turske teritorije slobodno možemo nazvati otporom protiv Turaka, ali ovo još nije smišljeni vid otpora, nije još otpor protiv turske vojne moći, nije otpor našega življa protiv tuđinske vlasti, moći i kulture, još nema svijesti i organizacije. Fra Anđelo, rodom iz Trogira, radio je kod Austrije na preseljenju stanovništva pod turskom vlašću na područje pod Austrijom.
          Kako su senjski uskoci često napadali okolicu Klisa, upoznali su domaće stanovništvo - martoloze (pastiri nomadi). Upravo su uskoci posredovali kod Vojne uprave u Senju da dozvoli naseljavanja martoloza u okolicu Bakra i Hreljina. Prema zapisima, govor im je bio štokavsko-ikavski što upućuje na to da se radi o Bunjevcima.
          Godine 1583. god. u Hreljin su došli: Guzovići, Modričani, Polidarići, Kosi, Tometići, Milišići, Kajnerovi, Matošići, Polići, Tomići (Bunjevci iz Zagona iznad Novog Vinodolskog), Pravdačići, Kašići, Sabolići, Čandrlići, Stanići, Miklići, Jurkovići, Jadretići, Ružići, Biličići i Ruminići. Još se među dseljenicima u Bakar i Hreljin spominju Tomići, Matošići i dr. Dobar dio njih nezadovljnika smještajem raselio se na otoke i drugu obalu Jadrana.
          Iznad Bakarca na brijegu, na visini 321 m nad morem, nalaze se ostaci napuštenog grada Hreljina. Na ruševinama prostranog grada omeđenog ruševnim tragovima bedema, na kulama i bedemima vide se različite pregradnje i pojačanja, iz vremena ratova s Turcima. Gradinom dominiraju ruševine nekadašnje župne crkve Sv. Jurja s visokim zvonikom. Hreljin se prvi put spominje 1288. kao potpisnik Vinodolskog zakona.
          Tko je sagradio i kada Hreljin o tome ne govori ni jedan spomenik. Od dolaska Frankopana u Vinodol 1225. pa do njihove propasti 1670. godine Hreljinom vladaju Frankopani pa Zrinski. Kad se 1726. godine počela graditi nova Karolinska cesta iz Karlovca za Rijeku, počelo je napuštanje starog grada Hreljina («Gradine») na Piket oko koga se danas raširio Hreljin. Lokalitet „Gradina“ simbol je naše graditeljske baštine iz doba Frankopana.
          Nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Klisa, Solina i Sinja 1538. god. prema planu fra Anđea Trogiranina, Turci su se počeli osvećivati na stanovništvu koje je bježalo u zapadne krajeve. Grupu od 860 stanovnika prihvatio je grof Zrinski i naselio ih iznad Bakra.
    Raseljavanje senjskih uskoka
          Bunjevci dolaze iz Bosne bježeći pred Turcima i sklanjaju se najprije u Klis. Zabilježena su neka imena. Juraj Daničić, podrijetlom iz Bosne, prelazi u Klis, a nakon pada Klisa prelazi u Senj. Najpoznatiji Daničić je Juraj III. Daničić koji je 1582. godine vodio uskoke zauzeti Klis, Solin i Kamen, no nije uspio, ali mu je zbog toga pothvata ucijenjena glava. 1587. godine poduzeo je pohod u neretvanski kraj, a iste je godine kraljevskim ukazom postao plemić. Sudjelovao je u borbi za Klis 1596. godine. Te je godine u borbama za Klis sudjelovao i najopjevaniji hrvatski epski junak Ivan Vlatković, Senjanin Ive. On je, također, podrijetlom iz Hercegovine, a po ocu Novaku u dokumentima ga, pored prezimena Vlatković, Vlatko, Vlatcovi, Vlacov, Ladko ili Latko, zapisuju Novaković ili Novaković-Vlatković. Majka mu je bila od Domazetovića.
          Prvi podaci o Senjaninu Ivi potječu baš iz 1596. godine za vrijeme zauzeća Klisa gdje se Vlatković istakao te je nagrađen od nadvojvode Ferdinanda. 1603. godine vodio je uskoke u okolicu Primoštena, a sljedeće godine u Liku te u okolicu Zadra, Šibenika, Splita, te opet pod Klis i na Hvar. 1606. godine opet pregovara o zauzimanju Klisa budući da vodi šest stotina uskoka, ali već sljedeće godine mu Mlečani ucjenjuju glavu na 5.000 dukata. Nekoliko je puta u zatvoru, ali svaki put bježi. 1609. godine knez Nikola Zrinski piše o Vlatkoviću "da se ne boji ni Boga ni vlasti". 3. srpnja 1612. godine je za primjer "drugima slična ponašanja" osuđen na smrt i pogubljen mačem, u prvom redu jer je održavao veze s istaknutim ljudima svoga vremena (npr. sa španjolskim kraljem), ali zbog hrvatskog domoljublja nije bio omiljen među Habsburzima.
          Početkom XVII. stoljeća istakao se senjski uskok Vicko Hreljanović koji je s nekim Matom, Klišaninom, vodio 160 uskoka i napadao mletačke brodove. Za vrijeme kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani junaci Stojan i Ilija Janković, Petar i Ilija Smiljanić te Vuk Mandušić.
          Nakon pada Klisa 1537. god. uskoci prelaze u Senj, te njihovim dolaskom nastaje Senjska kapetanija koja je obuhvaćala prostor između Rječine, Zrmanje, Brinja i Otočca. Uskoci su napadali područja koja su držali Turci na kpnu i Mlečani na moru. Mlečani su radili pritisak na Austriju da raseli Uskoke što je napravljeno. Komesar Josip Rabata dobio je zadatak likvidiranja uskoka. Spominju se obješene uskočke vođe, Bunjevci Marko Margitić, Martin Posedarski i Juraj Maslarada. Nakon toga uskoci su ubili Josipa Rabatu i njegove tjelohranitelje. Nakon potpisivanja madridskog mira 1618. god. , već je iduće godine Austrija uskoke protjerala iz Senja u Otočac, okolicu Pazina i Žumberak.
    Prva seoba Bunjevaca u Lič 1605. god.
          Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili svoje područje između 1465. i 1467. godine i krenuli prema Dalmaciji, na sjever i u Primorje. Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova kraj Ljubuškog u Hercegovini. Ova grupa je iz Dalmatinske zagore donijela i ime Bunjevci.
          Prvi puta Bunjevci iz okolice Zemunika (49 obotelji poznati kao Krmpote, oko 700 duša) dolaze u Lič, 1605.-1606. godine. Lič je selo u Gorskom kotaru u općini Fužine smješteno u Ličkom polju, nedaleko od planine Viševice i umjetnog jezera Bajer. Razlog seljenja je što nisu hteli živjeti pod turskom vlašću. Lič je odabrana jer je ujedno brana Turcima za napredovanje u Korušku. Doseljavanjem na nove prostore Bunjevci su sebe nazivali Hrvatima pa se ime Bunjevci nije ni koristilo.
          Turci su 1522. god. prvi puta opustošili Vinodol, dio Gorskog Kotara te zaprijetili prodorom u Istru i Kranjsku. Otada Senj, Otočac, Brinje i Ledeneice predstavljaju liniju obrane napredovanja Turaka. Krmpoćani su selili etapno iz Hercegovine preko Ravnih Kotara do Liča i otuda prema Podgorju južno od Senja i napokon u Liku nakon oslobođenja 1699. god. U toku dugog turskog 1593.-1606. god. pojavljuju se na području između Gorskog Kotara, Primorja i Like, Bunjevci vlasi Krmpoćani kao novi uskoci koji su zamjenili prave uskoke - Senjane.[1]       Krajem 16. st. Krmpoćani su neko vrijeme boravili u zadarskom zaleđu oko Zemunika i sela Krmpota koje je tada postojalo. Bili su u turskoj službi ali su željeli preći na stranu krajišnika. Godine 1603. dva krmpotska kneza posjećuju senjskog zapovjednika Vida Kisela i mole da se kod nadvojvode u Grazu dobije privola da se nasele u okolicu Senja. No to tada bijaše vlasništvo grofova Zrinskih. Julije Čikulin perfekt primorskih imanja Zrinskih na zamolbu Kisela uspije nagovoriti grofove te u Lič i primorje stižu tri skupine ljudi. Prethodio je upad kapetana Danijela Frankola sa 450 ljudi senjske posade na tursko područje sve do tvrđave Zemunik koju je zauzeo bez borbe, razorio ju i vratio se sa oko 700 ljudi od koji 200 s oružjem u rukama. Bili su to Bunjevci Krmpoćani.
          Ovi Krmpoćani su u Senju bili oko mjesec dana a početkom lipnja 1605. god. sele u Lič, na kraško polje nedaleko od Fužina. Tamo ih je prihvatio Julije Čikulin, upravitelj imanja Zrinskih i pomogli s hranom. Lič je bio nenaseljen već 200 godina. Seljenje su dozvolili grofovi Nikola i Juraj Zrinski. Uz Krmpoćane spominju se u starim ispravama Vojnići i Gvozdenovi ljudi.
    1. Krmpotići iz skupine Damjana Krmpotića:
    Damjan (Petrović) Krmpoćanin knez, Tomica Skorupović, Ivan Skorupović, Milašin Skorupović, Martin Malovridnjak, Božić Bilosalić, Vuk Marković, Ivan Krivalica, Radoje Pečijanić, Pečanić, Vuk Lersić, Mikula Mihovilović, Vid Šimunović, Jakov Vukoslavić, Ivan Draganović, Vid Balinović, Toma Marković, Ivan Kovač, Juraj Balinović, Marko Šimunović, Jerolim Mikulić, Tadija Mihovilić, Pavao Mihovilić, Vugin Barulović, Mihovil Barulović, Martin Barulović, Matija Oporković, Ivan Oporković, Miloš Hromec, Miloš Balinović, Martin Butorčić, Ivan Miletić, Mikula Miletić, Martin Miletić, Vid Miletić, Radoje Cvitić, Mikula Božić, Dujam Butorčić, Vuk Butorčić, Jakob Kriljavica, Mikula Vukoslavić, Martin Mikulić, Pavao Mihovilčić, Miloš Matijević i Ivan Kernjec.
    2. Skupina Vojnića:
    Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić, Vojnić, Pavličić, Jujrević i Stojčević.
    3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
    Sladović, Karanović, Valovac, Ilinić, Lovrić, Mikulić, Horčević, Vilenica, Balinović, Brošković, Veljanić, Burolić, Mihovilović i Martinović.       Sačuvana je u njemačkom prijevodu zakletva što su je 16. lipnja 1605. godine u crkvi sv. Jurja na Hreljinu položili bunjevački prvaci Damjan Krmpoćanin, Tomaš Skorupović, Tomaš Marković, Marko Balenović i Mile Butorčić u ime svih Krmpoćana »velikih i malih«, da će biti vjerni i podložni grofovima Nikoli i Jurju Zrinskom."
    Senj iz 1689. god.
          Za većinu ovih plemena skupni naziv je bio Krmpoćani. U stvari dobar dio njih je došao iz velikog sela Krmpote i okolice koje se nalazilo u dolini između Karina, Obrovca i Zelengrada, gdje je danas selo Medviđa. U tom selu su se još u 20. st (tad je već bilo miješano) nalazila ova bunjevačka prezimena koja se mogu naći i na kasnijim područjima: Došeni, Radošinovići, Pilipovići, Šarići, Adžići i Mršići, zatim Čačići u Bruški, Anići u Kruševu, Markovići u Nadinu, Dundovići u Gorenjm Zemuniku, Šikići u Kozletu, Rončevići u Jasenici itd. Nakon raseljenja Bunjevaca na poziv turskih vlasti tu su došli pravoslavni Vlasi iz unutrašnjosti Balkana.
          U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11.
    Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna Ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom."

    Sadašnja karta s povijesnim mjestima Lič i Hreljin
    2. Skupina Vojnića:
          Petar, sinovac Milinkov, Ivan Matijević, Vuk Galešić, Miko Petković, Vukdrag Vojnović, Antun Gudelić i Marko Božić. Vojnići su: Toma, Milinko, Mikula, Šimun, Miloš, Pavao Pavličić, Mikula Jujrević i Šimun Stojčević.
    Ova druga skupina iako se naziva Krmpoćani stiže iz sela Gorica, Raštana, Prkosa i Tinja na samoj granici Mlečana prema Turcima koji su se skupnim imenom nazivali "Vojnić". Dakle za pretpostaviti da je i ona skupina Vojnića iz 1605. bila iz ovih sela. Rikard Pavelić tvrdi da su oni dobili naziv po vojnikluku, ratničkoj službi no nije naodmet pripomenuti da se u okolici Ljubuškog nalazi selo Vojnić i da je tu još u predtursko vrijeme zabilježeno jako vlaško i domicilno pleme Vojnića. Postoji i drugo selo Vojnić odmah iza Trilja, na putu prema Splitu. Oba ta sela leže na staroj cesti Salona-Narona, a Vojnići su bili poznati kao čuvari karavana
    3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
    Gvozden Sladović, Juraj Karanović, Martin Valovac, Andrija Ilinić, Matija Lovrić, Živko Mikulić, Radan Mikulić, Novak Horčević, Jaro Karanović, Petar Horčević, Mikula Vilenica, Milinko Mikulić, Pavao Mikulić, Tadija Balinović, Mihalj Brošković, Pavao Veljanić, Mihovil Buronić, Luka Mihovilović i Ilija Martinović.

          Već 1606. doseljeni Krmpoćani u Liču zavadili se se s upraviteljem Čikulinom i žalili su se da ih Zrinski žele pretvoriti u svoje kmetove, a postojala je i nakana krajiških ofocora da se Krmpoćane uklčjuči u Vojnu krajinu. Osnovni problem je što je zemlja na koju su doselili ovi Bunjevci bila vlasništvo Zrinskih i Frankopana koji su htjeli doseljenike proisiliti da ih priznaju za zemaljske vladare. Bunjevci su to odbijali i prijetili da će se vratiti natrag Turcima. [1]
          Tako 25.04.1606. god. krajiški general Vid Kessel piše nadvojvodi Ferdinandu da vlahe iz Liča potčini krajiškoj komandi. Krmpotske vojvode Damjan i Tadija Krmpotić, Skorupović, Kernćević i Pećijanić tražili su "privilegij za slobodu" od Rudolfa II, ali bez uspjeha. Sukobi između Bunjavaca i Zrinskih su nastavljeni 1609. god. Zrinski su predlagali da se Krmpoćani presele u Liku ili Slavonsku krajinu. Nadvojvoda Ferdinand je predložio kralju Matiji da Krmpoćane preseli u Gusić polje, nedaleko od Brloga u sjevernoj Lici. Iz Liča su se Bunjevci u potrazi za hranom i pašom spuštali prema moru pa su zajedno s Senjanima prijetili Turcima i Mlečanima. Posebno je za Krmpoćane bilo teško razdoblje 1610.-1616. kada su ih Turci iz Like napadali a krajiške uprava je zabranila protu-upade. Tada su Krmpoćani počeli pregovore s Turcima oko preseljenja na njihovo područje. To je saznala krajiška vlast pa je pokrenula protiv Krmpoćana starosjedioce iz Senja, Ledenica, Brinja i Otočca koji su u jesen 1614. god. napali krmpotsku stoku i otjerali u Senj. Nakon toga su uz dogovor s Mlečanima na srednji dio otoka Krka prešle 23 krmpotske obitelji s pokretnom imovinom. Oni su s mletačkog područja u proljeće 1615. god. upali i opljčkali Vinodol. Bila je to prva veća seoba Krmpočana nakon dolaska u Lič. Ustvari je tako počeo raspad krmpotske plemenske zajednice. [1]
          Ostatak Krmpoćana živi u Liču i polako se kreću prema moru pod zaštitom Krajiške vlasti od Turaka koji su ih napadali jer nisu ispoštovali dogovor i vratili se njima. Od Krmpoćana iz prve seobe 1605.god. gotovo da nitko nije ostao u Liču. Ostaju pretežito ono iz druge seobe 1627. god.
          Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive. Osnovali su mjesta Krivi Put, Krmpote i Alan. U novije vrijeme u Krivom Putu su najčešća prezimena Prpić, Šojat, Tomljanović, Krmpotić i Pavelić. U Krmpotama su najčešća prezimena Butorac, Balen, Krpan, Filipović, Pavelić, Vukelić, Pećinić i Pavličević.
          U Jablanac iz ove prve skupine Bunjevaca došli su Balenovići i Butorci, Krmpotići, Milinkovići i Vojnići. Krpani i Radoševići su došli u Jablanac iz one druge seobe godine 1627. S njima su došli na jablanačko područje i Jovanovići, Kalanji, Pećinići i Tomići iz Zagona i Ledenica. Ostali su naseljenici — kaže Pavičić — bili većinom iz južnog Podgorja, među kojima Čaćići, Duići, Hodaci, Lulići, Suknaići, Rukavine i Šikići, pa zaključuje: »da su do 1690. Jablanac i okolinu bili naseljavali i Bunjevci porijeklom iz Liča i oni iz Pozrmanja, Ražanca i Posedarja.«
          Od plemena iz ove prve seobe na područje Sv. Jakova doselili su: Baleni, Butorci, Krmpotići, Pećanići i Stojevići.
    Bunjevka
          Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do konflikata i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom kajmaka i sira škripavca a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Njihove žene su snažne, jedre i plodne. Obitelji su velike, s mnogo djece.
          Frankopani i Zrinski nastoje da im doseljeni Vlasi postanu podložnici, kmetovi, a krajiške vlasti su ih tuda naseljavale, obećavajući im da neće imati nikakvih drugih gospodara niti kmetskih dužnosti. Odatle sukobi i neprijateljstva Vlaha i njihovih vojnih i zemaljskih gospodara. Vlasi postaju s vremenom problem i za jedne i druge. Prema jednom izvješću od godine 160.-1608. Vlasi su učinili 73 razbojstva, krađa i napadaja na frankopanske kmetove na njihovom bosiljevskom i severinskom vlastelinstvu. Zbog toga nadvojvoda Ferdinand npr. predlaže da se Vlasi iz Liča presele u Brlog i Gusić grad. General Vid Kisel traži da Ferdinand te Vlahe ne prepusti vlasti Zrinskog nego da ih potčini zapovjedniku Krajine. Bunjevce su u nekim povijesnim razdobljima nazivali i Vlasi.
          Konačno su Krmpoćani iz Liča došli pod vojnu upravu Primorske krajine i postaju članovi ratničke organizacije kojoj je sjedište bilo u Senju. Tako je 1607. god. Ivan Novaković kojeg su još zvali i Ivan Vlatković, postavljen za posebnog vojnog kapetana ratnika Krmpoćana.
          Stanovnici Liča 1605. - 1606. god.: Balinowitsch Marko, Balinović Vid, Barilović Vid, Bilolasić Božić, Božić Mikula, Brošković Mihailo, Budortschitsch Mile, Botorčić Mile, Dragovanić Ivan, Gudelić Anton, Jurjević Mikula, Kovač Ivan, Kriljavica Jakov, Krivalica Ivan, Kermpotitsch Thadea, Krmpotić Damjan, Kerntschovitsch Juan, Krnčević Ivan, Krnjević Ivan, Leršić Vuk, Lovrić Matija, Malovridnjak Martin, Markohovitsch Thomasch, Marković Tomo, Martinović Ilija, Mihovilić Tadija, Mikulić Jeronim, Miletić Ivan, Opurko Matija, Opurković Ivan, Pavličić Pave, Pečijanić Radoje, Petković Miho, Petrović Domijan, Skorupowitsch Thomasch, Skorupović Tomo, Sladovitsch Gvosdan, Sladović Gvozden, Šimunović Marko, Veljanić Pavao, Vilenica Mikula i Vukoslav Jakov.
          Na kraju ovog dijela o prvoj seobi recimo kako postoje i druga tumačenja da Bunjevci i Zrinski nisu bili u sukobu i da ih je Čikulin ustvari pomagao (N. Klaić). No, to je povijest. Na povjesničarima je da nam kažu pravu istinu, ako je moguće. [1]
    Druga seoba Bunjevaca u Lič 1627. god.
          Početkom 1627. godine krajiška komanda naselila je Bunjevaca-Krmpoćana iz Posedarja i Ražanca opet u Lič ili druga seoba. Ovaj puta je to skupina sa mletačkog područja. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomičići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović, Pilipovići (Filipovići), Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići, Peričići, Prpići, Šojati, Radoševići, Starčevići, Tomići, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vekelići. Neveliko polje u Liču, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru u Lukovo, Maševo i druga mjesta. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze.
          Radoševići i Starčevići su i danas tamo najbrojnije stanovništvo, koje pretežno živi od poljoprivrede (krumpir).
    Sadašnja karta s mjestima Senj, Alan, Sv. Juraj, Jablanac, Krivi Put . . .
          Nove stanovnike nalazimo na području Ledenica i Senja u Stanića Brigu, Sladoviću, Sv. Jakovu, Sv. Jakov-Polje, Dubrava, Staro Selo, Vukelić Draga, Gornja i Donja Smokvica, Krmpotska Ruka. Spominju se kuće ispod vrha Kuk koje su sagradili Butorci, Blaževići, Pećanići i Vukelići.

    Seobe plemana
          Bilježimo da su 1633. god. neke obitelji iz Liča došle u Sv. Jakov i Smokvicu. Zatim su odselili na zaravan Zagone iznad Novog Vinodolskog. Bili su to: Baričevići, Deranje, Jovanovići, Peričići i Tomići. Baričevići su odselili kasnije u Jablanac a zatim u Pazarište, Lovinac i Skočaj u Lici. Dio ih je odselio prema zapisu senjskog kapetana iz 1633. god. u senjsko zaleđe, Alan, Krivi Put i Vratnik.
          1645. god. naseljavaju bunjevački Hrvati Jablanac prema popisu iz 1712. god. iz pravca Krmpota i Krivog Puta: Balen, Butorac, Krmpotić, Miletić, Milinković, Krpan, Radošević, Kalanj, Pećanić i Tomić. S južne strane došli su u Jablanac: Čačić, Duić, Hodak, Dulić, Sukanić, Rukavina i Šikić. Većina je kasnije u Pazarište u Liku a ostali su: Baleni, Prpići, Starčevići i Vukelići. No doselili su u Jablanac kasnije i to uglavnom iz južnog Podgorja, Pozrmanja, Bukovice i Ravnih kotara. Tada u Jablanac i okolicu — prema Pavičiću — dolaze Amančići, Baričevići, Rukavine i njihov ogranak Bevandići, pa Dragičevići, Dundovići, Glavaši, Grubišići, Miškulini, Mršići, Štokići, Bileni, Vukušići i Tićki. U Starigrad, Kladu i okolicu naseliše se Babići, Devčići, Bralići, Dragičevići, Jerkovići, Legci, Modrići, Miškulini, Njegovani, Rogići, Vukelići i Vukušići, a prema Prizni i Cesarici: Borovci, Baričevići, Jovanovići, Mandekići, Matijevići, Starčevići, Čaćići i Prpići.
          Jovanovići su unajvećem broju ostali u Zagonima ali ih ima u Mrkopolju, Fužinma, Lokvama i Pazarištu.
          Tomića ima u Zagonu, Liču, Mrkopolju, Sungeru i Pazarištu.
          Od bunjevačkih plemena koja su došla u Lič 1627. god. samo ih je 14 došlo na područje Sv. Jakova: Blaževići, Pilipovići (Filipovići), Deranje, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Tomičići, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vukelići.
          Od 1633. pa do kraja 17. st. Krmpoćani žive u zaleđu između od Novog Vinodolskog do Senja. Iz toga vremena zabilježene su svađe Krmpoćana sa ostalim stanovnicima oko pojilišta za stoku i pašnjaka jer taj dio bio prenaseljen.

    Treća seoba Bunjevaca
          Ova seoba bila je 1654. god. kada su bunjevci naselili Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik, Stolac, Biljevinu, Volarice, Lukovo, kao i obalu od Senja do Klada. U plininu su otišli sve do Oltara iznad Svetog Jurja (danas Jurjevo kraj Senja). U ovoj seobi sudjelovali su: Adžići, Buljevići, Babići, Devčići, Dadići, Dešići, Grkinići, Grubišići, Gržetići, Horvačevići, Lucići, Lucići, Lukanovići, Mandekići, Margete, Melci, Miškulini, Markovići, Njegovani, Popovići, Rukavine, Rogići, Skorupi, Smokrovići, Štokići, Trošelji, Vrbani, Žarkovići i Vukušići.
          Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca i oni su nastanili područje Gradišća.
          Prostor južno i istočno od Senja u drugoj polovini 17. st. naseljavaju Bunjevci iz okolice Jasenica, Obrovca i Karina. Spominju se prezimena: Anić, Babić, Devčić, Katalinić, Margeta, Miškulin, Modrić, Nekić, Rogić, Rončević, Samaržija, Žarković itd. Krajem 17. st. i početkom 18. st. na područje Senja doseljavaju Primorci sa otoka i područja od Novog Vinodolskog pa do Rijeke doseljavaju Lopci iz Bribira, Turine iz Hreljina, Biondići iz okolice Novog Vinodolskog itd.
    Prema presudi Senjskog suda koja brani Krmpoćanima iz Sv. Jakova, Veljuna, Drage i Vranac-vrha prisvajanje pašnjaka u Senjskoj planini, saznajemo za kneza Marka Perpizora i plovana (župnika) Dojma Dujnića. [1]

    Seobe u Liku
          Kada su zapravo Bunjevci došli u Liku. Pavelić navodi da su bili u Lici prije Turaka:
    1) Dakle prije dolaska Turaka bijaše Bunjevaca u Lici. Za ovu Pavelićevu tvrdnju nalazi se dokaz u Ličkom kalendaru za godinu 1941. Tu je štampan napis Dr. Branimira Gušića: “Sveti Ivan na gori u Lici”. Riječ je o Vlasima, koji su sa svojim stadima živjeli na pašnjacima Velebita imajući tu svoje katune.
    Dr. Gušić piše: “Bilo je to ljeta gospodnjega 1433. 16 srpnja kada su se “knezi, vladike, suci i pristavi stola Vlaškoga” i svi “ostali dobri Vlasi i Hrvati” sastali da potvrde “slobošćinu vsenu imanja Svetog Ivana crikvi v Lici na gori”.
    Govori nam o tom isprava, sačuvana u kasnijem prijepisu s glagolskog originala i objelodanjena u Lopašićevu djelu “Bihać i Bihaćka Krajina”. Jedan je to od veoma rijetkih sačuvanih pisanih spomenika stare Hrvatske Like od prije Turaka. Izrijekom se tu spominju Vlasi stočari u Velebitu... Nema sumnje dakle, da je Velebit... pružao nekad stočarima nomadima svoja bogata pasišta. Naziv Vlah, označuje naime u našim srednjovjekovnim ispravama pokretnog stočara, stanovnika planinskih predjela. Sve do dolaska Turaka zadržali su se vremenom, sudeći po vlastitim imenima i jeziku samih isprava, jezično slili sa slavenskim stanovništvom. Pa ipak, uvijek su se oštro lučili i od Hrvata i od Srba, smatrajući se, ne drugom narodnom skupinom, jer taj pojam tada nije ni postojao, ali prema današnjem shvatanju nijesu to ni bili, nego drugim staležom, sa svojim vlastitim pravima i dužnostima, te s društvenim i pravnim poretkom, različitim od onih u zemljoradničkog žiteljstva Hrvata i Srba. Tako vidimo u ispravi kojom dne 18. III 1436.godine ban Hrvatski Anž Frankopan u Klisu potvrđuje Vlasima njihova stara prava i zakone, gdje kaže: “i da ni nad njima ni jedan Hrvatin vojvoda”, a opet malo dalje: “i Srbin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah nad Srbina.” Ovdje se jasno izriče razlika između seljačkog elementa Hrvata i Srbina i Vlaških pastira nomada”. Ovaj dokument iz 1433. godine potvrđuje pisanje Pavelića, da je u Lici prije Turaka bilo Bunjevaca (Vlasi - Bunjevci).
    To je dokument, ne dolaska, nego međusobnog namirivanja Hrvata i Vlaha, originalni dokument od 16.VII 1433. godine napisan je glagoljicom. [4]
          Zbog nepostojanja matičnih knjiga ali i šturosti kao i nedovoljne proučenosti ostale arhivske građe nemoguće je s apsolutnom preciznošću pratiti tijek kretanja i seobe pučanstva. Zahvaljujući prijevodima turskih dokumenata iz 15 stoljeća i istraživanjima grane Bunjevaca znamo da je plemićka obitelj Krmpotića napustila Buhovo u razdoblju između 1465. i 1467. Prema svemu sudeći zajedno s njima ovo je područje napustio i jedan dio plemena Zvitkovicha (Cvitanovića). Naime, prema mišljenju povjesničara Cvitkovići su se u 17. stoljeću naselili na područje Krmpota i Klenovice u Primorju, a nekoliko se obitelji naselilo u Liku i Gacku nakon oslobođenja ovih krajeva od Turaka 1698. godine. Cvitkovići su stari rod u Otočcu, a u popisu članova vojne posade tvrđavnog naselja Otočac iz 1701. godine spominje se nekoliko Cvitkovića koji su služili kao časnici. Postoji i podatak iz 1644. godine da je nekoliko članova ove obitelji služilo u senjskoj vojnoj posadi i da su iz Senja došli u Otočac. Kameni grb Luke Cvitkovića iz 1524. god. s nadgrobnog spomenika nekad se nalazio u crkvi Sv. Luke u Bihaću (danas džamija Fethija) a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Epitaf glasi: SEPVLTVRA LVCE CVITCHVICH IVDlCIS BIHICIENSIS. IVDEX PREFATE SIBI SVISQVE HEREDlBVS FIERl FEC1T 15XXIIII (=1524.). Plemićku povelju o dodjeli plemstva i grba dodijelio je austrijski car Leopold I. u Beču, 8. studenoga 1681. godine braći Matiji i Ivanu Cvitkoviću (Cvitkovich). Originalna povelja o dodjeli plemstva i grba nalazila se u Arhivu Župe Stolni Biograd u Madžarskoj. [4]
          Nakon Krbavske bitke 1493. god. a posebno nakon turske okupacije najvećeg dijela Like 1522.-1527. god., okolica Senja bila je izložena turskim upadima. Stanovništvo se razbježalo iz područja Senja a zadržao se manji broj samo u tvrdim gradovima, zajedno s vojskom. Zato Senjska kapetanija pristupa naseljavanju krščanskog stanovništva sa područja pod turskom vlašću.
          Nakon neuspjelog oslobađanja Klisa 1583. god. dio stanovništvo bježi bojeći se turske odmazde, pa je dio Bunjevaca završio u Lici, a 860 obitelji u području oko Bakra. Ova grupa doseljenih u Liku negdje 1610. godine pošla je iz Like u Podunavlje. oko 10.000 žitelja kao prva seoba Bunjevaca iz Like u Podunavlje. Negdje oko 1610. godine beg Ličkog sandžaka bio je beg Memibegović. On je zaveo takav zulurn u Lici da je život postao prosto nepodnošljiv. Protiv bega je podignut ustanak da se oslobodi tog teškog zuluma, ali je Begu Memibegoviću uspjelo ugušiti ustanak. I što je ostalo stanovništvu? Da dočeka odmazdu i još gori zulum Ili da bježi ispred odmazde? Zao ovu seobu zasluge su imali franjevci kao organizatori i dobro informirani o situaciji u pojedinim dijelovima pod turskom ili austrijskom vlašću. [6]
          1627. god. bila je druga seoba Bunjevaca. Kasnije oni naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama.
          Vukelići, osim što su ostali na tlu Krmpota i Krivog Puta, kao vrlo snažan bunjevački rod, naseliše i Sveti Juraj, Starigrad, Jablanac, Pazarište, Kosinj, Krasno i Senj.
          Nakon uskočkog rata i raseljavanja uskoka (1615.-1618.) i mletačko-turskog rata 1645-.-1669., slabi turski pritisak iz Like i Bunjevci se šire od Senja u Sv. Juraj, Krasno, Jablanac, Karlobag i Starigrad. Istovremeno su dolazili iz Ravnih kotara zaostali Bunjevci, svi nomadi. Neki su 1653. god. prešli na Pag i Rab pod mletačku vlast. [1]
          Između 1683. i 1687.god., kada Turci doživljavaju velike poraze na svim bojištima, Bunjevci iz okolice Senja se šire i s drugu stranu Velebita, u Liku. Pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika oslobođena od turske uprave. U oslobađanju Like sudjeluje puno Krmpočana pod vodstvom popa Marka Mesića. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u području Krbave oko Udbine. Dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju - to je Boričevac i Brotnja, su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
          1690. godine u jablanačkom Podgorju već je bilo toliko žitelja, da je bunjevački knez Jablanca, Lovro Milinković, potomak Milinka Vojnića, jednog od vođa Bunjevaca pri prvoj seobi u Lič, zamolio krajiške vlasti da im dopusti naseljavanje s druge, ličke, strane Velebita, gdje je nakon oslobođenja Like od Turaka ostalo mnogo prazna zemljišta. Sačuvana je pismena odluka komesara karlovačkog generalata, Jurja Križanića, pisana u Ličkom Novom 6. kolovoza 1690. u kojoj on kaže, da je preda nj došao »Lovre Milinković, knez od Jablanca, proseći me, da bi mu dal dopušćenje pedeset hiž dobrih i vernih junakov naseliti u Pazarišćah i u konfinu Novskom«, pa vidjevši njegovu vjernu službu kao i ostalih njegovih »seljanov, dajem i dopušćam rečenomu Lovri Milinkoviću u potribovanom konfinu Novskomu po imenu Pazarišćah da slobodno rečenih 50 hiž postavi i naseli...« Uz to mu dozvoljava da može prema potrebi, dakako, uz njegovo odobrenje, naseliti onamo i nove »hiže«, što je ovaj, bez sumnje, i učinio.
    Ličanin Bunjevac
    Ličanin Bunjevac
    Ličanka Bunjevka
    Ličanka Bunjevka

          Utjecaj franjevaca bio je sveobuhvatan, jer su oni nastupali kao privržena narodna inteligencija, što je bunjevački narod učinilo „tvrdim“ katolicima. Franjevci su djelovali kao snažan čimbenik etnogeneze vlaha u Bunjevce i u vrijeme Otomanske vladavine Bosnom i cijelim prostorom bunjevačke prapostojbine, uključujući veći dio Ugarske. Kolika je bila njihova organizacijska, državnička sposobnost, i koliko snažan njihov utjecaj među bunjevačkim narodom u 17. vijeku, pokazuje masovni odziv na iseljavanje 1686. godine, o čemu postoje vjerodostojni povijesni podaci. Ovaj dokumentirani događaj je od najvećeg značaja za razumijevanje etnogeneze bunjevačkog naroda, a posebno bačkih Bunjevaca. Većina Bunjevaca se iselila u zapadni pojas Vojne krajine (Lika, Slavonija) dok se manji deo, oko 28.000, naselio u Bačkoj na prostoru koji je kasnije dobio naziv Bajski trokut. Mijina knjiga pruža povijesno vjerodostojne podatke o ovom periodu djelovanja bosanskih franjevaca u južnoj Ugarskoj (posebno podaci o manastiru u Radni, u Erdelju).[5]
          Kasnije Bunjevci naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama. Međutim, pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika oslobođena od turske uprave. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u području Krbave oko Udbine, odakle je 1942. uslijedio egzodus hrvatskog stanovništva uslijed ratnih zbivanja, jer je pravoslavno srpsko stanovništvo tamo bilo prevladavajuće. Ista sudbina je 1941. zadesila dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju - to je Boričevac i Brotnja, tamo su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
          Razlog seljenja u Liku bio je prenapućenost senjskog zaleđa na obroncima Velike Kapele i Velebita. U Liku su preselili Baleni (Balenovići), Blaževići, Butorci, Filipovići, Krmpotići, Krpani, Miletići, Pavelići, Pećanići, Prpići, Tomičići, Stojevići, Šojati, Tomljenovići (Tomljanovići), Vukelići, Matijevići, Radoševići, Starčevići i drugi. [1]
          Seljenej u Liku i Podgorje uglavnom je bilo gotovo do kraja 17. st. Krmpoćani se u to vrijeme počimaju nazivati Bunjevcima i živjeli su u Krmpotama, Krivom Putu, Sv. Jurju, Krasnu, Jablancu, Otočcu, Pazarištu, Smiljanu, Kosinju, Gospiću, Lovincu, Udbini, Podlapcu i još nekim selima. [1]
          Nakon prestanka rata trebalo je mijenjati i način života. Nestalo je pljačke kao načina privređivanja. Vlasti nastoje suzbiti krađu stoke i intezivno stočarenje te privesti stanovništvo poljoprivredi i sjedilačkom načinu života. Tome su se krajišnici odupirali i bune dizali. Tako imamo izvješće o buni iz 1702. god. kada je Miloš Starčević u Pazarištu tužio vojvodu Butorca kapetanu Rhambschisselu da ga hoće ubiti. Butorac je bio osuđen na galiju od suca kapetana Coronina. Tada se Butorčevi rođaci zavjetovaše da će ubiti oba kapetana i članove suda što su i napravili u Ribniku 06.08.1702. god. Kapetan Franjo Portner sa obitelji je pobjegao iz Belaja i spasio se. Ova buna se naziva ribnička ili bunjevačka. O ovoj buni zapise je ostavio biskup Brajković. Navodi da su se pobunili Bunjevci, obitelj Butorac, zatim Sv. Jakov (Krmpote) i Sv. Juraj. Biskup je radio popis stanovništva pa navodi da ima oko 1000 Bunjevaca u Lici. Bunjevce opisuje kao samosvojne i nesklone promjenama.
          Bilo je još buna u Lici u kojima su sudjelovali i Bunjevci, 1719.-1722. god. zbog ograničavanja trgovine solju. 1732. god. bila je treća buna u Smiljanima a vođa je bio Jurlin Tomljanović. Brinjsko-lička buna bila je 1746. god. kojoj su se pridružili krajišnici iz Krmpota, Jezerana i Stajnice. Zadnja značajnija buna bila je 1751. god. kada su se pobunili krajišnici iz Bruvna i Lovinca pa su pobjegli u Tursku. [1]
          Današnje stanovništvo općine Lovinac čine katolički Hrvati – Bunjevci, pravoslavni Srbi i nešto Roma. Da bismo dobili potpuniju sliku o naseljenosti ovoga prostora, nužno je krenuti od kraja 18.st. odnosno razdoblja nakon oslobađanja od osmanlijske vlasti. Lovinačko područje je planski naseljavano u razdoblju 1691.-1712.god. kada i nastaje većina današnjih naselja. Prva evidencija o broju stanovnika iz 1712.god. pokazuje da je u lovinačkom području živjelo oko 2000 stanovnika.
          Dolaskom u Liku Bunjevci su živjeli u svojim tradicionalnim zajednicama seoskim životom i dugo je trebalo dok su se integrirali i pod svjetovnu i crkvenu jurisdikciju. Posebna je priča i sa tim bunama, a onda i s nekim zanimljivim podacima u arhivu Senjske biskupije. Naime Senjski biskup je 1752.g. izdao okružnicu nekim župnicima preko Velebita da malo pripaze na bunjevačka prela, gdje se održavaju sastanci mladića i djevojaka imajući na umu nemoral koji se krije iza toga i da se na svaki način iskorijeni bunjevačka nošnja osobito djevojačka, koja je za tadašnja shvaćanja bila preslobodna. To je situacija 1752. godine.
          Za razliku od situacije iz 1752. god., nakon 130 godina, Murgić kaže da su Bunjevci jako moralni i da čvrsto drže katolički nauk. Znači, u tih stotinjak godina je ta njihova socijalna integracija u jedno okruženje kojem su oni pripadali nakon seoba i nakon tih turbulencija bila i te kako pozitivna, a nakon nje je uslijedila nacionalna integracija koncem XIX. i početkom XX. stoljeća kada se bunjevačko ime povlači pred općom hrvatskom nacionalnom oznakom.
          Zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se zove Vlasima. Moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
          Današnji Bunjevci stanovnici južnih obronaka Velike Kapele, Velebita i dijelova zapadne Like, jedan su od najstarijih slojeva gorštaka dinarsko-velebitskih planina, o čemu uz materijalne predmete govori i njihovo ime.
          Legenda o Krivom Putu
    Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se koji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'inim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.
          U toku 18. st. počima seoba prema nizinskim krajevima Hrvatske. Krajem 19. st. i početkom 20. st. su migracije intezivnije ali i prema Americi. 60-tih godina Bunjevci iseljavaju zaseoke u brdima i naseljavaju mjesta uz more os Senja do Rijeke gdje se zapošljavaju. Tako je u periodu između dva rata obitelji Balen, Blažević, Butorac, Filipović i dr. bilo više u Slavoniji nego u Krmpotama. [1]
    Krivi Put
    Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 402)
    Ličanka Bunjevka
    Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 404)
    Krivi Put
    Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 408)
    Ličanka Bunjevka
    Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 410)
    Snimio Zdravko Grčević

    Bunjevci u Podunavlju
          Bunjevačko ime zadržalo se u Bačkoj i postalo sinonim za hrvatstvo. Tu se u zapravo hrvatstvo javlja pod bunjevačkim imenom. Hoće li Bunjevci nastaviti svoje hrvatstvo izražavati pod imenom Bunjevaca ili će govoriti više o sebi da su oni Hrvati a onda Bunjevci odnosno da su Bunjevci pa onda Hrvati, to je sada stvar slobodne procjene hrvatske nacionalne zajednice koja u Bačkoj obitava. Možda treba i dalje koristiti bunjevačko ime. Ono ima svoju kulturološku vrijednost i povijesno opravdanje. To moglo funkcionirati dobro samo ako uvijek postoji kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim, kad se kaže Bunjevac da se zna da je to Hrvat.
          Općepoznata seoba Bunjevaca u Podunavlje bila je 1687.godine, pa je na period od 1610. do 1687. godine malo obraćana pažnja. Ovaj period očekuje da ga naši povjesničari ispitaju. Iz tog vremena znamo da je svećenik Ivan Matković 1612. godine zvao Isusovce u Bačku da bi tu djelovali, znamo da je župnik Šimun Matković 1622. godine u Somboru prvi zapisao ime Bunjevci.
    Seoba Bunjevaca iz Like nije okončana seobom 1610. godine, već su se Bunjevci iz Like selili što u grupama što pojedinačno i kasnije. Naseljavali su se sve do Petrovaradina, pa čak i u Bosnu, pogotovu u derventski kotar,a od 1730. godine lički Bunjevci su naseljavali novski kotar, Golubince, Novi Slankamen;u Baranji: Trapinku, Trnavu, Levinovce, Rodin, Potok, Brezovačke krčeve, a potom u 18. stoljeću i Vinkovce, Cačince, Pauline. pa zatim po Slavoniji i Srijemu.
          Prema Evetoviću, etnički preci Bunjevaca su se u Bačku doseljavali u šest navrata, u trajanju od pet vijekova, između 1241. i 1686. godine. Ove migracije su, dijelom, organizirali vladari Bačke kako bi siguralii naseljavanje svojih opustjelih zemalja, a dijelom su bile posljedica eksodusa pred represijom turskih begova nad krčćanima.
    Pouzdano se zna za dvije veće seobe Bunjevaca u Podunavlje; za onu oko 1610. godine, kada je iz Ličkog sandžaka u ove krajeve prebjeglo oko 10.000 duša, te za onu općepoznatu, drugu seobu 1687. godine, kada su po odobrenju bečkog dvora fra Anđelko Sarčević i vojni zapovjednici Dujam Marković i Juraj Vidaković, preveli i naselili oko 5.000 duša iz Bosne i Hercegovine u okolinu Segedina, Baje, Sombora i Subotice, gdje su pak tokom stotinjak godina vršili dužnost graničara prema još uvijek moćnoj turskoj carevini. Oni su se u Podunavlje doselili iz istočne Bosne, iz Dubočca, Velike, Majevca, Modriča, Sevčine i Cuzmadagnja.
          Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.
          U crkvenim matrikulama subotičkim, nalazimo zapis od 01.12.1687. godine. i bunjevačka prezimena: Parčetić, Bilogrivić, Grubišić, Kubatović, Vuković, Merković, Dumentić, Tendarević, Vojnić, Rajić, Miljković, Đelmić, Sučić, Jurić, Kulić, Pastorović, Plević, Mamužić, Ivković, Tovarić, Čižić, Storinković, Dertić, Ivošević, Vuk Gostovirović, Goretić, Hajduković, Kiperšić, Sindetić, Ukrajinović.
          Bunjevci su imali velika zvanja u objema županijama. Kaločki biskupi Martin Borković i Kolonić bijhu ujedno i župani bački. Grašavković bijaše župan bodroški, a Đorđe Pejačević podžupan bodroški (1718. g.). Među višim činovnicima tih županija nalazimo ova bunjevačka imena: Skvarić, Josim, Orimac, Matija Sučić, Martin Sostorić, Ignjat Babić, Martin Lipković, Petar Đurković, Mihailo Adamović i dr. Drašković (Leopold Trakošćanski) bijaše takođe župan bodriški (1746. g.).
          Čevapović donosi imenik plemićkih familija, koje su u to vrijeme t.j. od 1463. do 1600. god. izbjegle iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Navodimo samo nekoje poznatije, koje su došle u Bačku:
    Burnazović iz Podbilja kod Imotskog, Bačić i Biložiević iz Rasne kod Mostara, Bogostinović iz Blagaja, Bibić iz Vakuva kod Medenog brda, Bielavić iz Bobovca, Bisalić iz Dumna, Branković iz Jajca, Božičević iz Sarajeva, Bernaković iz Olovca, Čović iz Tuzle, Dobrotović i Đonović iz Jajca, Franković iz Bihaća, Grubačević iz Gabele kod Neretve, Grguričić i Gruzdelinović iz Travnika, Jablanović iz Jablanice kod rijeke Neretve, Janković iz Repnika, Jankometović iz Sutiške, Jeličić iz Mostara, Kolonić iz Kolese, Kositerović iz Bijele, Kozarić iz Rudine u Hercegovini, Kležić iz Rujana, Kovačić iz Mostara, Knezović iz Hercegovine, Lorkić, Lovretić, Moravčić i Martinušević iz Buškog Blata, Matieković iz Baske, Mernarić, Milinović i Mladinović sa teritorije Bosne, Hercegovine i Dalmacije; Novaković iz Žažablja u Hercegovini, Nimičić iz Crvenog grma kod Ljubuškog, Omučević iz Tuzle; Pokrajčić sa teritorije između Travnika i Viteza u Bosni, Predović iz Pristolja, Patačić, Palikuća i Pikielomenović iz Visokog; Rubcić iz Rucića kod šume Crni vrh u Hercegovini, Rožić iz Bobovca; Sladoević iz Imotskog, Senčević iz Milteva u Hercegovini, Soimirović iz Konjica kod rijeke Neretve, Sokolović iz Glastinca, Sestričić i Smoknonović iz Blagaja, Tolišić iz Banje Luke, Tomanović iz Dračeva; Voiković iz Trebevića, Vuković (alias Harvatnić) iz Gabebonca sa Livanjskog polja, Voinović iz Uščice; Ždralović iz Sutiske, Županović iz Dumna, Žilić i Željković iz Travnika.
          U to vrijeme, oko 1650. god., ali još prije velike seobe, spominju se 130 bunjevačkih familija koje su živjele u ovim krajevima. Od ovih su poznatije ove osobe: Antunović Stipan, Bukvić Ilija, Budanović Franjo, Ćović Ilija, Crnjković Andrija, Dulić Petar, Delić Marko, Evetović Martin, Francišković Mate, Guganović Vuk, Ivandekić Joso, Kubatović Nikola, Kaić Toma, Kuntić Jakov, Kujundžić Stipan, Lulić Jakov, Malagurski Šimun, Matković Mate, Mamužić Nikola, Mandić Antun, Parčetić Ivan, Patarica Ivan, Piuković Pavao, Pertić Ilija, Rudić Ilija, Rogić Jakov, Sučić Luka, Sudarević Ilija, Suknović Gabor, Stantić Vuk, Skenderović Marijan, Stipić Lovro, Šišković Ivan, Šarčević Nikola, Tikvić Tome, Tumbasović Jakov, Vojnić Đuro, Vojnić Đuro, Vojnić Luka, Vuković Šimun, Vujević Jakov, Vujković Vidak, Vidaković Marko, Zelić Grgo i drugi.

    Bunjevačka plemena
    Baleni - Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1759. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog Broda.
    Blaževići - ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
    Budisalići ili Budiselići - veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
    Butorci - Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
    Cvitkovići - Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
    Dulić -Prevladavajuće je mišljenje da je ono nastalo od hrvatskog bunjevačkog prizimena DOLIĆ, a čiji potomci žive i danas na području Like, Dalmacije (dalmatinska Zagora, nekdašnja poljička republika- kneževina) i Hercegovine. No pažljivim proučavanjem pronašli sam u prvom turskom popisu stanovništva hercegovačkog sandžaka (krajem 15. vika) u prijevodu s turskog na naš hrvatski jezik od Ahmeta S. Aličića ("Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina" za godinu 1475.-1477., što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić, za Orijentalni institut u Sarajevu), da se već dijelom tada u Hercegovini pojavljuje prezime DULIĆ u svom krajnjem današnjem obliku.
    Krmpotići - Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
    Krpani - Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
    Matijevići - U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
    Miletići - Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
    Pavelići - su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini. Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje se nalazila danas je obraslo travom koju uvijek svake godine neko pokosi. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 obitelji. Nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
    Pavličevići - Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
    Pećanići - u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
    Petrovići - Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
    Pilipovići - Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
    Prpići - Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote). Prpića ima u Slavonskom Brodu, Zagrebu itd.
        U drugoj seobi Bunjevaca-Krmpoćana 1627. u Krmpote iz Liča doseljavaju se obitelji: Blaževići, Filipovići, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Špalji, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vukelići. Dakako, značajno je spomenuti da je danas usprkos površinski velikom području Krivog Puta svega prisutno 11 prezimena, a najbrojnija prezimena su: Tomljanovići, Prpići, Krmpotić, Šojati, Vukelići, Blaževići, Šolići, Špalji, Filipovići, Rončevići i Burići. [7]
    Oko 1700. god. u Kuterevu osim Kranjaca nalazimo i Bunjevce naseljene iz Baga (Karlobag); Prpić, Rogić, Rupčić, Babić, Katalinić, Rukavina...
    Radoševići - Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju.
    Rukavine -
    Starčevići - Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.)
    Šojati - Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
    Tomičići - Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
    Tomljanovići - Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki odlaze i u Sunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancuveru, Illinoisu, Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih Tomljenovića bio je izabran 2 puta za Hrvatskog bana 1919. - 1920. dr. Tomislav Tomljenović i 1920. - 1921. godine.
    Vojnići su jedno od najstarijih bunjevačkih, odnosno dalmatinsko-hercegovačkih prezimena jer se spominje još prije 600 godina u jednoj darovnici skupa sa stanovnicima današnjeg sela Hardomilje. Pleme Vojnića imalo je sjedište u današnjem selu Vojnić između Ljubuškog i Vrgorca na starom rimskom putu koji je išao od Salone do Narone. Zanimljivo da se na tom istom putu, ali u okolici Trilja i Sinja (Gardun) nalazi još jedno naselje Vojnić. Kako je vrlo staro tako se razgranalo u puno drugih prezimena. Kod nas su najpoznatiji Šimići i Drinovaca koji su od Vojnića (hajduk Andrijica Šimić i pjesnik Antun Branko Šimić). Vojnić je često prezime (po vojsci, vojnicima) među svekolikim slavenskim pukom koji sigurno nisu svi od istog roda.
    Vrkljani - Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac u Prigorju Brdovečkom kraj Zaprešića.
    Vukelići - Veoma su brojan rod, nalazimo ovaj plemeniti rod hrvatski u Drežnici. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi.
    ZELIĆ nalazimo u Livnu i okolici (livanjski kraj), a uslijed dosta čestih seoba i zbjegova od Turaka (naročito u 17. stoljeću) i u drugim Hrvatskim krajevima: Dalmaciji, Lici, Slavoniji i čak u sjevernoj Bačkoj (Sombor- Subotica) te u Južnoj Ugarskoj- Madžarskoj (Baja, Gara, Čikerija, Čavolj, Segedin). Postoje i pravoslavna plemena ZELIĆ-a, ali su to uglavnom posrbice tj. popravoslavljeni odnosno kasnije posrbljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Otuda u Srbiji i Bosni i ZELIĆI Srbi. Također ih ima i poturica oliti Muslimana, tj. danjašnjih Bošnjaka. Zelića ima u Makarskom primorju, točnije u Donjim Brelima. Prema predaji Zelića, kako pravoslavaca, tako i katolika iz sjeverne Dalmacije / Bukovice, nastali su od nekoga prebjega Zelića iz Brela u 18. stoljeću, koji se je zbog nekakva zločina bio sklonio u blizinu Velebita i tamo zasnovao obitelj.
    Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem.

    Bunjevačko plemstvo
    Bunjevački grb
    Bunjevački grb

          Među plemićima, bačkim Bunjevcima, bilo je onih koji su svoju povlasticu donijeli izvan i onih koji su je stekli u borbama u Podunavlju. Tijekom Mohačke bitke 1526. godine mnogi Hrvati su došli pod vodstvom hrvatskog bana Krste Frankopana koji je poslije slavne pobjede nad Ufter-pašom kod Jajca u Bosni, doveo svoju vojsku u Mohač. Poslije strašnog poraza u Mohačkoj bitci mnogi su ostali u Podunavlju "sigurno kod svojih srodnika, mira i pokoja tražili", kako navodi Ivan Antunović u svojoj Raspravi. Sačuvana je Matična knjiga krštenih iz 1687. godine koja je potvrda, kako navodi Ištvan Ivanji, da su svi krštenici bili Hrvati što dokazuju i prezimena: Sučić, Marčetić, Kajić, Vujević, Parčetić, Vuković, Kopilović, Knezović, Blesić, Bošnjak, Malagurski
          Prema vremenu sticanja plemstva možemo izvršiti grupiranje u tri skupine. Doduše, gruba podjela, ali uglavnom vezana za značajne događaje iz povijesti ovih krajeva i naroda uopće.
    U prvu skupinu hrvatskih plemićkih obitelji ubrajamo one čije plemstvo datira od 1446. do 1688. godine, a to su ove obitelji: Knezi, Ivanković, Prćić, Adamović, Radić, Mandić, Kovačić, Martinković, Šoštarić, Tomašić ..
    Drugu skupinu čine obitelji koje su zadobile plemićke titule od 1690. do 1699. godine, a među njima su obitelji: Barašević, Marković, Sučić, Vidaković, Vujević, Manić, Grškalović, Kajić, Đelmiš, Šišković.
    Treću skupinu čine obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih godina poput obitelji: Horvat, Barić, Šomošić, Alaga, Ivanić, Stipanović, Bukvić, Vojnić, Piuković, Pilasanović, Guganović, Nimčević, Sarić, Parčetić, Volarić, Vuković, Perčić, Babić, Blesić, Miković, Ambrozović, Bošnjak, Lučić, Markulin, Orčić, Strilić, Fratričević, Kopunović, Milašin, Novaković, Rudić, Latinović.
    Četvrtu skupinu čine obitelji koje su dobile plemstvo 1800. godine, a to su obitelji: Josić, Jakobčić, Kujundžić.
    Adamović - Plemstvo je dobijo Đuro Adamović 10.10.1625. Plemićki list dao mu je kralj Ferdinand II.
    Alaga - Plemićki list i grbovnica dati su njim 15.6.1722.
    Ambrozović - Kraljica Marija Terezija dala njim je 25.11.1760. plemstvo.
    Antunović - 1745.
    Babić - Ugarsku grbovnicu i plemićki list dobijo je Franjo Babić u Beču 12.8.1756, a s njim žena mu Elizabeta pl. Čakan.
    Barašević - 6.6.1690. izdat plemićki list i grbovnica.
    Barić - Plemićki list i grbovnica izdati su Miji, njegovoj ženi Mariji Rebeki Pernthaller i dici Josipu i Ani-Katarini 1737.
    Bibić - Plemićki list i grbovnicu (potvrdu starog grba iz 1340.) dobili su 30.10.1722. u Beču
    Blesić - U Beču su 23.2.1756. izdati plemićki list i ugarska grbovnica braći Josipu i Nikoli Blesiću
    Bošnjak - Plemstvo je dobijo Josip Bošnjak iz Sombora, 1770.
    Brnjaković - Porodica potiče od olovskog barona Grubišića. Janko, potomak Bernarda (Brnjaka) Grubišića, bijo je upisan god. 1730. med plemiće Bačke županije
    Bukvić - Ilija Bukvić, žena mu Marija Frančišković i sin Luka iz Subatice dobili su plemićki list i ugarsku grbovnicu u Požunu 28.10.1741.
    Đelmiš - Petar Đelmiš dobijo je 31. ožujka 1699. u Laksenburgu plemićki list i grbovnicu. S njim su dobili plemstvo žena mu Stanka, brat Jakov i žena bratova Oliva. Ogranci obitelji žive u Subotici, pa se podatak Mije Mandića o plemstvu ove obitelji koje datira iz 1798. može smatrati pogrešnim.
    Fratričević - Jakov 14.7.1791.
    Grašalković - Ova je porodica bila med najmoćnijima, a dobila je najviše plemstvo - kneževstvo (herceg) Svetog Rimskog Carstva, ali je nažalost izumrla. Donacijsko plemstvo su dobili 1694. Ugarski baronat 26.5.1732. u Laksenburgu; ugarsko grofovstvo dobili su u Beču: Antun Grašalković de Gyarah i djeca njegova Antun, Franciška, Klara, Marijana i Terezija (5.4.1743). 1784. dobijo je isti Antun kneževstvo austrijski nasljedni zemalja i Svetog Rimskog Carstva (nemačkog). Moćna i najbogatija porodica u Podunavlju potpuno je izumrla. Zanimljivo je da je Antun Grašalković dobio plemstvo i baronstvo, sin mu Antun postao grof, a sin njegov Antun - knez.
    Guganović - 1745. Ogranak Pavla Guganovića 19.6.1807. promjenio je svoje prezime u "pl. Šišković de Gödry (Gedrijski).
    Horvat - Andrija, Stipan, Josip, Ivan i Danilo 1798.
    Plemstvo je ova obitelj zadobila 1711. godine u Peštanskoj županiji. Obitelj je imala posjede u Lemešu, gdje i danas žive potomci.
    Ivanić - Josip, Ivan i Mirko Ivanić 1780.
    Ivanković - Nikola i Antun Ivanković proglašeni su plemićima u Bačkoj županiji 28.4.1744.
    Posjeduje potvrdu o plemstvu od cara Maksimilijana iz 1576. godine. Godine 1650. plemstvo je potvrđeno u županiji Nograd, a u Bačkoj 28. travnja 1744. godine. Isto i kod Ante Sekulića, ali Mijo Mandić u navedenom djelu pogrešno uzima 1744. godinu kao godinu kada je plemstvo zadobijeno. Potomci ove obitelji i danas žive u Svetozar Miletiću.
    Jakobčić - Plemstvo je dobio Šimun Jakopčić iz Subatice god. 1816.
    Jančović - Nikola Jančović, sin mu Martin i snaja Ursula
    Krajčović - dobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 26.6.1673.
    Josić - 1805 Baltazar Josić.
    Kaić - Jakov Kaić žena mu Julija Gavranović i djeca Jelena, Josip, Luka i Marko zadobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 3.8.1796.
    Kajić - 22.11.1698.
    Ova obitelj plemstvo je dobila 1698. godine, a potvrđeno je u Bačkoj županiji 1699. godine. Ova obitelj ima isti grb kao i KAIĆ čije plemstvo datira iz 1796. godine. Potomci ove obitelji žive u Baji, Bajmoku, Lemešu, Subotici, Somboru, Novom Sadu.
    Knezović - Među najstarijim bunjevačkim plemenitašima.
    Najstarije hrvatsko plemstvo jest plemstvo obitelji (sada) KNEZI iz požeško-virovitičke županije, zadobijeno u trećoj godini vladavine Matije Korvina (1443. do 1490.), sina Janka Sibinjanina. Godine 1771. vršena je temeljita provjera plemstva pa je u dokumentu tom prilikom sačinjenom navedeno da je obitelj Knezi alias de Semenović prikazala grbovnicu Matije Korvina. Pogrešni su zaključci po kojima se vodi da plemićka titula ove obitelji datira iz 1610. godine (Ante Sekulić), ili 1753. kako tvrdi Mijo Mandić, na ovu grešku je ukazao i Tomo Vereš u svojim studijama. Poznato je da je do provjeravanja plemstva dolazilo u više navrata, naročito 1755. godine, 1771. godine, 1796. godine i 1798. godine. O jednoj takvoj provjeri iz 1775. godine postoji i originalni dokument u zbirci autora gdje je plemstvo dokazano izvjesnom "ANTONIUSU KNEZY ALIAS SZEMENOVICS". Pripadnike ove velike obitelji susrećemo pod raznim nazivima: Semenović, de Semenović, Knezović, Knežević, Knezi i Knezy. Prema popisu iz 1715. godine (preuzeto od Ivan Antunović, Rasprava...), među stanovnicima grada Baje nalazimo one sa prezimenom Knežević, ali i prezimenom Knez, a među stanovnicima Šanca Martonskog izvjesnog Ivana Šubića. U matičnim knjigama iz 1753. nailazimo na "Knezović-e", a tek od 1757. godine pored Knezović susrećemo i prezime oblika Knezi.
    Kopunović - Grgur Kopunović 1791. od cara Leopolda II.
    Kovač - 26.3.1613. Plemićki list i grbovnicu dobili su od kralja Matije II.
    Kovačić - Starinom iz Dalmacije, a prvi njezin poznati predstavnik Gašpar Kovačić dobio je obnovu plemstva 1604.
    Kujundžić - Josip Kujundžić žena mu Elizabeta Bischof 30.4.1835.
    Latinović - Drevna porodica o kojoj madžarski pisci misle da joj je izvorno ime Latanović. 23.9.1719. Misli se da je ova porodica uz Grašalkoviće bila najmoćnija i najutjecajnija.
    Stjepan i Danijel Latinović dobili su plemstvo 23. rujna 1719. godine. Stekli su posjed Bordoš 1725. godine pa su dobili pridjevak Bordoški u Beču 1747. godine. Petar je bio bački podžupan i kraljevski savjetnik. Sinovi mu iz drugog braka sa Anom Brnjaković stekli su posjed Kaćmar. Obitelj je bila među najbogatijima ne samo u Podunavlju nego i u Ugarskoj.
    Lučić - Andrija Lučić iz Subatice dobio plemstvo 1776.
    Mamužić - 1687.
    Mandić - Ivo Mandić iz Lemeša dobio je plemićki list i grbovnicu u Beču 1.3.1688.
    Manić - Plemićki list i grbovnicu dobili su Blaž Manić i sinovi mu Đuro i Marko 1.6.1690. u Beču.
    Marković - Somborski kapetan Damjan Marković, žena mu Petronela Vukelić dobili su plemstvo s poveljom i grbovnicom izdatom 29.5.1690. u Laksenburgu.
    Markulin - Janko Markulin stanovao je u Subotici, gdje je 1776. upisano njegovo plemstvo
    Martinković - Đuro Martinković i sin mu Janko dobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 17.5.1640.
    Miković - 31.5.1699.
    Milašin - Leopold II dao je plemstvo 7.3.1791.
    Mukić- Ivan Mukić 1832.
    Nimčević- Plemstvo je steko Makso Nimčević 1.3.1751
    Novaković- Stipan, Petar i Pajo 1791.
    Orčić- Matijaš i Đuro Orčić 1776.
    Parčetić- Martin Parčetić, žena mu Oliva Čuvardić 3.12.1753
    Pauković- Matija Pauković, žena mu Elizabeta 1684. plemićki list i grbovnicu od kralja Leopolda.
    Perčić- Jakovu Perčiću i ženi mu Magdaleni Pištolar data je plemićka povelja i ugarska grbovnica u Beču 18.6.1757.
    Pilasanović- 28.10.1741.
    Pijuković - Plemićki list i ugarsku grbovnicu dobili su u Beču 28.10.1741. Ivan Pijuković, žena mu Marta Garašević.
    Prćić - Stipan Prćić 1561. Potvrda plemstva 1761.
    Radić - Martin Radić, žena mu Katarina Kaiman, 24.1.1648. u Pragu.
    Rudić - Tomo Rudić 1755.
    Obitelj potječe iz Dalmacije, a plemstvo je od Marije Terezije 1755. godine dobio Krištifor Rudić. Obitelj je imala posjede u Subotici, Aljmašu i Kumbaji. Josip Rudić Aljmaški zadobio je austrijsko barunstvo 1854. godine. Obitelj je izumrla.
    Sarić - Stipan Sarić 1751.
    Stipanović - 1752. među plemiće Bačke županije upisan je Gajo Stipanović.
    Sučić - Kapetan Luka Sučić dobio je plemićki list i grbovnicu god. 1690.
    Plemstvo obitelji Sučić zadobio je zapovjednik Subotice i graničarski kapetan Luka Sučić 1690. godine. Plemstvo je potvrđeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema darovnici o Pačiru dobili su 1810. godine pridjevak de Pascer. Začetnik obitelji Luka Sučić porijeklom je iz Bosne i bio je predvoditelj seobe u 17. stoljeću. Potomci ove obitelji žive u Subotici i Zagrebu, bilo kao Sučić, bilo kao Sučić - Pačirski.
    Sudarević - 1751. Gajo Sudarević
    Strilić - Antun i Petar Strilić god. 1791.
    Šišković - 1693. Andrija Šiškoviću, žena mu Marija Schwarz.
    Ovo je drevna hrvatska obitelj iz Baranje. Plemstvo su zadobili Franjo i Lovro Šišković, a proglašeno je 1693. godine u Hrvatskom Saboru. Godine 1718. obitelji Šišković dodijeljeno je ugarsko plemstvo, 1756. godine ugarsko grofovstvo i barunat. Obitelj je imala posjede u okolici Subotice.
    Šomšić - Pankracije Šomšić zadobio je potvrdu starog plemstva i ugarsku grbovnicu u Beču 4.3.1716.
    Šoštarić - 28.3.1602. u Pragu.
    Tomašić - Ivan i Andrija Tomašić 1778.
    Vidaković - Đuro Vidaković dobio je plemićki list i grbovnicu 1.6.1690. Brojni su ogranci ove bunjevačke porodice a svaki ogranak ima svoj nadimak: Vidaković-Božan, Vidaković-Dokman, Vidaković-Durmiš, Vidaković-Hadnađ, Vidaković-Klinčar, Vidaković-Ljubin, Vidaković-Mukić, Vidaković-Stanić.
    Juraj Vidaković (Đuro - prema Miji Mandiću, odnosno Juro prema I. Ivanjiju), jedan od predvoditelja seobe zajedno sa kapetanom Sučićem zadobio je plemstvo po darovnici cara Leopolda 1690. godine. Plemstvo se odnosi na suprugu mu Mariju Bošnjaković, kćeri Martu i Katarinu i braću Ivana, Baltazara, Marka i Matiju, te Ivanovu djecu: Đuru, Antuna, Anu i Luciju i Baltazarovog sina Stjepana. Ovo plemstvo je proglašeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema Petru Sučiću Juraj Vidaković je bio zapovjednik Bača. Potomci ove brojne obitelji žive u Lemešu, Zagrebu i Somboru. Godine 1803. izdata je darovnica o posjedima u Lemešu.
    Vojnić - (Za prepis diplome od 4.10.1289 o dodili privilegija Poljičkim plemićima, pa i Vojniću iz Rogoznice se tvrdi da je falsifikat). U Požunu su 28.10.1741. dobili plemićku povelju i ugarsku grbovnicu braća Ivan i Stipan Vojnić, žena Stipanova Anđela pl.Vidaković. Stipan Vojnić de Bajša 4.1.1899. stekao je baronat. Ima više ogranaka ove porodice: Vojnić-Hajduk, Vojnić-Purčar, Vojnić-Rogić, Vojnić-Tunić, Vojnić-Mijatov, Vojnić-Kortmiš, Vojnić-Zelić, Vojnić-Đanin.
    Volarić - Stipan i Franjo Volarić 1753
    Vujević - Grgur Vujević, žena mu Anđela Vukčić 1690. u Laksenburgu..
    Dana 31. ožujka 1690. u Luksemburgu zadobili su plemstvo Grgur Vujević, žena mu Anđela Vukčić i sinovi Ivan, Juraj, Jakov, Mihovil i Petar. U Baji je ovo plemstvo proglašeno 1719. godine, a u popisu bačkih plemića iz 1754. do 1755. ubilježeni su Andrija, Juraj, Mihovil, Luka i Tomo Vujević. Obitelj je dobila potvrdu plemstva 1801. godine i darovnicu o posjedima u Lemešu 1803. godine. Potomci ove obitelji žive u Baji, Bačkom Bregu, Bajmoku, Somboru, Svetozar Miletiću, Subotici i Zagrebu.
    Vuković - Jeronim Vuković, u Beču 19.1.1756.

    Općenito o Bunjevcima
          Iz ove kratke priče o Bunjevcima zaključujemo da su ostavili jaki pečat u okviru Hrvatske nacije, ali i u novijoj povijesti dinarski ljudi su ostavili traga. I tako zahvaljujući Bunjevcima imamo Ličko prelo i jedemo sir škripavac. Uz gusle pjevali su epske pjesme ili “grokteći” pa se to pjevanje zove groktalice.
          Ivandan su Bunjevci slavili kao svoj crkveni blagdan, paleći kresove i preko plamenih jezika uz prangije i urnebes, vatru preskakući klicali: "Od Ivanje do Ivanje de, da me noge ne bole"! Taj se narodni običaj održao i u 20. st. u kontinentalnoj Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Lici. Danas palimo Ivanjske krijesove u puno mijesta u Hrvatskoj kao i u Slavonskom Brodu.
          Jezik Bunjevaca je štokavsko-ikavski, u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje dragocjeno 'i' ('pisma', etc.).
          Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su, znam iz vlastitog iskustva, ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.
          Glavna naselja Bunjevaca su: Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb i Žuta Lokva.

        2007. god. Gradski muzej Senja i Subotice organizirali su izložbu Bunjevci na senjskom području. Donosimo katalog izložbe. Ako Vas zanima povijest Bunjevaca, svakako posjetite Gradski muzej u Senju.

    Senj

    Senj

    Senj

    Senj

    Senj

    Senj

          Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih. Sve ovdje napisano o Bunjevcima predstavlja skraćeni izbor tekstova koji su mogu naći u najvećoj biblioteci u povijesti čovječanstva, internetu. Neke od internet stranica su:
    Bunjevci
    Bunjevci - Wikipedia
    Hardomiljski rodovi
    Svejedno, knjige su knjige:
    * Rikard Pavelić: Stope Predaka, Rijeka, 1991; Bunjevci. Zagreb, 1973.
    * J. Butorac: Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938.
    * I. Ivanić: Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
    * A. Rački: Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
    * A. Sekulić: Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.; Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Zagreb, 1986.
    * B. G. Tomljanović: Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek, 1910.
    [1] Dragutin Pavličević: Seobe vlaha Krmpoćana u 17. st.
    [2] Krunoslav Draganović: Bunjevci na Kupresu i Hercegovini
    [3] Hardomiljski rodovi
    [4] Buhovo - povijest, ljudi i običaji
    [5] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
    [6] - Matija Poljaković: PREGLED POVIJESTI HRVATA BUNJEVACA
    [7] Enver Ljubović: Prezimena, osobna imwena, i obiteljski nadimci Krivopućana UVODNI DIO Zadnje nadopune, travanj 2010. god.

    ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike
    Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr